Car Viljem protiv Srba

Izvor: http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:463086-Car-viljem-protiv-Srba

 

   Car Viljem II u Nišu 1916.

Car Viljem II u Nišu 1916.

NEMAČKI car Viljem II se 23. novembra 1912. godine sastao u Springu sa Franjom Ferdinandom i tada je dogovoren plan napada na Srbiju. Svesne da bi taj rat morao da preraste u svetski, intervenisale su Engleska i Italija i stanje je kako tako smireno, ali jeka ratnih bubnjeva ipak nije utišana.

Francuska i Engleska su tada osetile potrebu i novembra 1912. godine sklopile sporazum po kome su se međusobno obavezale da u slučaju međunarodnih komplikacija budu spremne da „zajednički prouče situaciju i donesu odluku o daljem ponašanju“.

Početkom 1913. godine u Rajhstagu je usvojen zakon o znatnom povećanju vojnih efektiva. Francuska odgovara produžavanjem vojnog roka na tri godine.

Rusija je u to vreme bila nedovoljno naoružana i odlučila je da ubrza svoje naoružavanje i da taj program realizuje do 1917. godine. Nemačka i Austrougarska su vrlo dobro znale da Francuska i Rusija nisu pripremile svoje vojne snage za ratni sukob. Zbog toga, ali i zbog pogrešnog uverenja cara Viljema da Engleska nikako neće da se angažuje u eventualnom ratu kako bi pomagala Rusiju, koja bi ušla u sukob radi odbrane Srbije, nemački car je neprekidno huškao Austrougarsku da se obračuna sa Srbijom. Taj sukob Viljem je hteo da iskoristi kao povod za sukob sa Rusijom i Francuskom, želeći ga što pre, a svakako pre nego što se one budu pripremile za rat.

Kakva su bila uverenja i raspoloženja odlučujućih faktora uoči Prvog svetskog rata?

Viljem II je u jesen 1913. godine izjavio: „Idem sa vama (Austrougarskom). Ostale snage nisu spremne, one neće tražiti da spreče našu akciju. Treba da budete u Beogradu za nekoliko dana“. Već u jesen 1913. godine Viljem i Konrad fon Hecendorf, šef Generalštaba Austrougarske, dogovaraju napad na Srbiju, koja im za to nije davala nikakav povod.

Nekoliko dana posle toga, Viljem se obraća Bertholdu, ministru spoljnih poslova Austrougarske: „Sloveni nisu rođeni da zapovedaju, već da robuju. Treba im pokazati da se varaju“. Potom savetuje da Srbe treba pripitomiti i da se primoraju da svoju vojsku stave na raspolaganje Austriji.

Potom nemački car dodaje: „Ako bi Srbi odbili, pa lepo, trebalo bi upotrebiti silu, jer, kad Njegovo Veličanstvo car Franjo Josif traži štogod, srpska vlada ima samo da se pokori, a ako to ne učini, treba bombardovati Beograd, dok volja Njegovog Veličanstva ne bude ispunjena“. Svome sagovorniku on je poverio da Rusija u narednih šest godina neće biti spremna za ratne napore.

Dokle je u svojoj mržnji prema Srbima išao car Viljem II govori i podatak da je on Srbe nazivao huljama, gadovima i nikako nije bio za to da Srbi kao narod budu stavljeni u ravan sa Austrijancima i Germanima, jer kod Srba nacionalno dostojanstvo ne postoji. Tvrdio je da su to samo bande razbojnika, orijentalci, lažovi, licemeri, savršeni majstori u upotrebi sredstava za odugovlačenje.

Međutim, Viljem II nije samo Srbe „udostojavao“ ovih epiteta. O Englezima se on nije nimalo bolje izražavao. Po njemu, Grej je bio „gadni lažov“, „niska hulja“, a sve ono što kaže je „gadno i mefistofelsko, ali ipak sasvim englesko“. Engleska je „gadni ološ dućandžija“.

Pripremajući se za rat, i Austrougarska je isprobavala spremnost Rusije za ratni sukob, aneksijom Bosne i Hercegovine, koja joj je na Berlinskom kongresu bila poverena, ali na starateljstvo. Pri tom je činila i pritisak na Rusiju da iznudi od Srbije izjavu da tom aneksijom nisu pogođeni interesi Srbije. Konačno, Erental uspeva da Srbija 30. marta 1909. godine pošalje poruku da „živi u položaju dobrog suseda sa Austrijom“.

Nemački poslanik u Beogradu je 1914. godine pisao da je ovakvo ponašanje Austrougarske: „zadalo srpskoj duši ranu koja nije zalečena“. Poslanik je bio u pravu. Iznuđivanje ovakve izjave je kod srpskog življa u Austrougarskoj izazvalo ogromno nezadovoljstvo, koje je imalo za posledicu sve češće atentate, u kojima nisu učestvovali samo Srbi. Poznati su slučajevi atentata Bogdana Žerajića 15. juna 1910. godine na generala Varešanina, Luke Čukića 8. juna 1912. godine na Cuvaju, načelnika hrvatskog Prosvetnog odeljenja, Planinščaka, novembra 1912. godine, na Cuvaju, Dejčića 18. avgusta 1913. godine, na barona Skerleca, Šefer 20. maja 1914. godine.

Osiono ponašanje Austro-ugarske, doprinelo je da se u redovima srpskih oficira formira organizacija Ujedinjenje ili smrt, kasnije od naroda nazvana Crna ruka. Ništa manje nije nacionalni ponos bio pogođen ni kod ostatka srpskog naroda. U takvoj situaciji, atentat koji je izvršio Gavrilo Princip bio je samo odraz patriotskog naboja bosanskih omladinaca, izazvanog aneksijom Bosne i Hercegovine. Viljem II je mogao samo zaslepljen mržnjom da kaže da „kod Srba nacionalno dostojanstvo ne postoji“, a izgleda da nije bio sposoban da shvati da stalni atentati u Austro-Ugarskoj potvrđuju da su nacionalna svest i patriotizam kod srpske omladine, u to vreme, bili izrasli do religije.

Načelnik Glavnog generalštaba Nemačke Moltke je 12. maja 1914. godine (16 dana pre atentata) pisao načelniku Generalštaba Austro-ugarske Konradu da ne treba gubiti vreme jer će „izgledi na uspeh biti sve manji“. Ta njegova ocena je morala da ima u korenu saznanje da se i Rusija i Francuska užurbano pripremaju za odbranu.

EVROPA NA PROBI NEMAČKA je svojim akcijama u Maroku još 1905. godine proveravala spremnost Antante da joj pruži otpor. Upravo tada se naoružavala i pripremala za sukobe, sa glavnim ciljem da se iznova raspodele kolonijalni posedi. Ponovo je Nemačka 1911. dovela mir u opasnost i samo kompromisom je Evropa sačuvana od ratnih strahota. Doduše, u vrlo uzburkanoj atmosferi i ne zadugo.

 

Do poslednjeg Srbina!

Životije Đorđević | 11. novembar 2013.

Franjo Josif: Viljem me uhvatio za vrat i prisilio na rat. Saučesništvo srpske vlade u atentatu ničim nije dokazano

 Franjo Josif i Ištvan Tisa

Franjo Josif i Ištvan Tisa

POSLE atentata u Sarajevu, Franjo Josif nalaže ugarskom premijeru Ištvanu Tisi da caru Viljemu uputi memorandum kojim ga obaveštava da: "Ne može biti više rata, jedno zato što ničim nije dokazano učešće Srbije u događaju, a drugo, i to poglavito, što bi Monarhija bila smatrana od sviju kao onaj koji kvari mir i zagazila bi u jedan veliki rat pod najnepovoljnijim uslovima". Viljem, međutim, i dalje zahteva da "prema ubicama ne sme biti obzira".

Franjo Josif ponovo odbija zahtev Viljema, a on uzvraća da se "mora jednom obračunati sa Srbima i to odmah". Car Viljem, prema svedočenju kneza Lihnovskog, zahteva "neodložni napad na Srbiju, kako je već ranije određeno bez objave rata i bez obaveštenja Italije i Rumunije".

I posle atentata na Franju Ferdinanda car Franjo Josif je bio protiv rata, ali mu je onda car Viljem dao ultimatum: ili rat, ili će Austrougarsku prepustiti sudbini, s tim što će odmah Nemačkoj pripojiti germanske delove Austrije. Možda zbog ovog ultimatuma car Franjo je svojoj ljubavnici do smrti, gospođi Šrat dao obaveštenja na osnovu kojih je ona kasnije izjavila da joj je Franjo Josif kazao: "Viljem me je uhvatio za vrat i prisilio".

Valderze, podšef glavnog generalštaba 1919. godine izjavio je da juna 1914. godine nije postojala nikakva naredba koju bi trebalo izdati, pošto je mobilizacioni plan bio dovršen 31. marta 1914. godine i vojska je već bila spremna.

Po izvršenom atentatu car Viljem je već sledećeg dana, na jednom telegramu Čirskog zapisao: "Sa Srbima treba svršiti i to što pre" (telegram od 30. juna 1914. godine), ali je pritom smatrao da samo treba pustiti da se događaji odvijaju.

Rejmon Poenkare, šef francuske vlade, saopštio je u razgovoru sa austrijskim ambasadorom u Parizu Saparijem da "ako, usled nemogućnosti, da pruži stvarne i nepobitne dokaze, onda ona (Austrougarska) namerava da uzme Sarajevski atentat kao 'izgovor' protiv Srbije, a da pritom ne bi trebalo da zaboravi da Srbija ima prijatelja spremnih da je brane, i da se prema tome, mir izlaže velikoj opasnosti".

I druga strana je toga bila svesna. U Rajhstagu je 3. avgusta 1914. godine bila razdeljena Bela knjiga u kojoj su pored ostalog i reči Betmana-Holvega: "Bili smo potpuno svesni, da će ma kakva vojnička akcija Austrougarske protiv Srbije imati za neposrednu posledicu rusku intervenciju, i, da nas, prema tome, može uvući u rat zbog naših obaveza".

Atentat na Franju Ferdinanda i njegovu suprugu očigledno je dobro došao kao opravdanje za nasrtaj na Srbiju. Ministar spoljnih poslova Austrougarske Berthold izjavio je ugarskom ministru Tisi da će nastojati da od svirepog zločina u Sarajevu napravi povod za razračunavanje sa Srbijom.

Tisa je bio veliki protivnik prisajedinjenju novih slovenskih pokrajina Austrougarskoj, jer je znao da to mora da vodi ka prestrojavanju Austrougarske u trijalističku monarhiju. No, i pored toga, Tisa je nemačkom ambasadoru saopštio: "Teško sam se odlučio da savetujem rat, ali sad sam čvrsto ubeđen u njegovu potrebu i razviću sve svoje napore za veliku monarhiju".

Uz to, njegove izjave su išle ka tome da cilj eventualnog rata treba da bude "smanjenje, ali ne i potpuno uništenje Srbije". Sve to nepobitno govori o tome da su i Austrougarska, a posebno Nemačka, bile uverene da treba napasti Srbiju.

Manevar koji je sa austrougarskom vojskom izvodio Franjo Ferdinand u Bosni i Hercegovini bio je upravo priprema za napad na Srbiju, koji je trebalo da usledi. Postoji i izveštaj nekog službenika srpske vlade, koji je iz Budimpešte javljao "Crnoj ruci" da će Franjo Ferdinand da održi manevar u Bosni i Hercegovini, da bi okupio veće vojne snage i sa njima pokušao da preko Novopazarskog sandžaka prodre do Albanije, kako bi tamo pomogao princu Vidu. Manevar je održan 25, 26. i 27. juna 1914. godine.

Svakako zato austrougarsko Ministarstvo spoljnih poslova i nije shvatilo ozbiljno opomenu srpskog poslanika u Beču da manevar koji se sprema može previše provokativno da deluje na srpsku omladinu i da, zato, može da se desi da se u nekom od njegovih revolvera nađe i koji bojevi metak.

U međuvremenu je sa najvišeg mesta u Austrougarskoj formirana komisija koja je trebalo da ispita da li je i do koje mere srpska vlada učestvovala u organizovanju atentata na Franju Ferdinanda. Savetnik fon Vizner je u svom izveštaju, nakon završene istrage izjavio: "Saučesništvo srpske vlade u činu atentata, njegovom pripremanju ili davanju oružja, nije ničim dokazano, pa čak ni pretpostavljeno. Štaviše, ima razloga koji čine da se ovo može smatrati nemogućim".

Gotovo identičan ovome je izveštaj istražnog sudije Leona Pferfera koji negira izveštaj o atentatu objavljen u oktobru 1914. On izričito izuzima službenu Srbiju iz ove stvari, koja veli on, nije poznavala namere okrivljenih. On kvalifikuje kao "glupavo" okrivljavanje izneseno protiv srpske vlade, i dodaje: "Dosije ustanovljen u vreme moga isleđivanja, neporečno dokazuje: da službena Srbija ne samo što ništa nije znala o atentatu, već da su oni, koji su se pripremali, krili to od nje"!

Rumunski kralj Karol I, iako i sam Hoencolern, izjavio je da se ne može "staviti službena Srbija u istu vreću sa ubicama".

NOVA KARTA EVROPE - FRANjO Ferdinand je na večeri na Ilidži dan pre ubistva, poverio šefu vlastite operativne kancelarije, pukovniku Metcegeru "da je u Konopištu odlučen neposredni napad na Srbiju odmah posle manevra". Sastanak cara Viljema i Franje Ferdinanda u Konopištu je održan 12. juna 1914. godine. Na tom sastanku doneta je odluka da se krene u rat i nacrtana je nova karta Evrope.

 

 

Ratni poklič iz Beča

Životije Đorđević | 12. novembar 2013. 

Čak su i Nemci priznali da se i ministar spoljnih poslova Rusije Sazonov do poslednjeg trenutka nije oduševljavao ratnim obračunom

 Franc Ferdinand i Sofija u Sarajevu

Franc Ferdinand i Sofija u Sarajevu

ČAK su i Nemci priznali da se i ministar spoljnih poslova Rusije Sazonov do poslednjeg trenutka nije oduševljavao ratnim obračunom. Razlog je odanost miru imperatora Nikolaja II, a posebno zato što se te 1914. godine nalazio na polovini vremena predviđenog za modernizaciju ruske vojske (1910-1917), koja je započeta pred očiglednom opasnošću napada Austrougarske i Nemačke.

Iako je znao istinu, Beč je, preko svog poslanika u Beogradu - fon Gizla 23. jula 1914. godine u 18 časova, predao srpskoj vladi ultimatum sa rokom za odgovor od 48 časova. Ultimatum je predat jedan sat posle odlaska francuskog predstavnika Poenkarea, koji je tada, napuštajući Rusiju isplovio iz Kronštata. Prilikom te posete Poenkare je obećao caru Nikolaju II da će Francuska ostati da bude saveznik Rusije, ukoliko bi ona bila napadnuta od strane Nemačke i Austrougarske.

Za srpsku vladu u tom ultimatumu su posebno bila sporna dva člana:

Član 5.

„Prihvatiti u Srbiji saradnju organa Carske i Kraljevske vlade u suzbijanju prevratničkog pokreta upravljenog protiv teritorijalnog integriteta Monarhije“.

Član 6.

„Otvoriti sudsku istragu protiv pristalica zavere od 28. juna koji se nalaze na srpskoj teritoriji; delegirani organi od Carske i Kraljevske vlade uzeće učešće u istragama koje se na to odnose“.

Odgovor srpske vlade na austrougarski ultimatum odneo je austrougarskom poslaniku u Beogradu predsednik vlade Kraljevine Srbije inž. Nikola Pašić i predao ga 25. jula u 17 časova i 58 minuta.

U nedeljama koje su prethodile atentatu, austrijski poslanik u Beogradu Gizl je tvrdio da je Pašić iskreno zadojen „ljubavlju prema miru“.

Nasuprot zapovedničkoj brutalnosti, koja je odlikovala austrougarsku notu, odgovor srpske vlade je po opštoj oceni, i po tonu, i po sadržini bio pohvaljen. Čak je i Viljem II, kada je 28. jula pročitao odgovor srpske vlade ocenio da je taj odgovor veliki uspeh za Beč, ali da „on čini da iščezava svaki razlog za rat“. Videlo se to i u pismu Jakobu od 28. jula 1914. godine: „Fakt koji postoji leži u tome, da su Viljem II i njegova okolina bili zaprepašćeni umerenošću srpske vlade, koliko su bile i sile Antante“.

Edvard Grej, britanski sekretar spoljnih poslova, bio je teško pogođen kad je čuo za saopštenje srpskog otpravnika poslova u italijanskom ministarstvu San Đulijanu, da je Srbija spremna, uz izvesna objašnjenja, da primi čak i tačke 5. i 6. ultimatuma. (Telegram Rooda, engleskog ambasadora u Rimu).

Kada je rukavica već bila bačena, car Nikolaj II je istog dana odobrio mobilizaciju 13 vojničkih korpusa prema Austrougarskoj, uslovljavajući njihovo angažovanje samo za slučaj napada na Srbiju.

Odgovor srpske vlade na ultimatum nije zadovoljio austrougarsku vladu, pa je 25. jula 1914. godine usledio telegram ministra spoljnih poslova Austrougarske grofa Leopolda Bertholda (Aleksandra Hojoša), Srpskom generalštabu sledeće sadržine: „Pošto kraljevska srpska vlada nije odgovorila na zadovoljavajući način na notu koju joj je predao ministar Austrougarske u Beogradu 23. jula 1914. godine, carska i kraljevska vlada nalazi se primorana da se sama pobrine za zaštitu svojih interesa i svojih prava i da pribegne u tom cilju sili oružja. Austrougarska se smatra od ovog trenutka u ratnom stanju sa Srbijom“.

Više je nego nepristojan postupak, da je Austrougarska objavila rat Srbiji preko svog ministra, a neposredno Srpskom generalštabu. Međunarodno ratno pravo ne poznaje takav način objave rata. Događaji su počeli da se nižu velikom brzinom.

Šef Glavnog generalštaba Rusije Janjušković i šef mobilizacione službe Dobrodolski su bili protiv delimične mobilizacije, jer su bili uvereni da će morati da usledi opšta mobilizacija, a iskustva su pokazala da se svaka delimična mobilizacija loše odražava na opštu. Njima se pridružio i ministar Sazonov, iako, inače, poznat kao protivnik ratovanja. Njegovo opredeljenje za opštu mobilizaciju je, po svoj prilici, došlo i kao izazov nemačkog ambasadora Purtalesa, koji je 29. jula 1914. godine između 19 i 20 časova posetio Sazonova i kod njega stvorio „težak osećaj pretnje“.

Na sugestiju Janjuškovića, Dobrodolskog i Sazonova, car Nikolaj je potpisao naredbu o opštoj mobilizaciji, ali je naredbu iste noći povukao. Čak je 30. jula 1914. godine, pod uticajem Viljema II (njegovog brata Vikija) odbio da primi šefa generalštaba i ministra rata. Tek oko 13 časova primio je Sazonova i posle razgovora sa njim oko 16 časova dao saglasnost da se objavi opšta mobilizacija.

Ova vest je stigla u Beč 31. jula 1914. godine u 7.45. Austrougarska je to shvatila kao dovoljan razlog da objavi rat Rusiji. Nemačka Rusiji objavljuje rat 31. jula 1914. godine u 16.45. Već 2. avgusta 1914. godine nemačka vojska prodire u Veliko Vojvodstvo Luksemburg, a 3. avgusta objavljuje rat Francuskoj. Samo dan kasnije, nemačka vojska upada u Belgiju. Očigledno se sve događalo po unapred detaljno razrađenom nemačkom planu.

Nemačka nije očekivala da će 3. avgusta Italija da objavi neutralnost, a Rumunija 4. avgusta. Posebno je značajna objava rata Engleske 8. avgusta 1914, mimo svih nemačkih predviđanja. Bilo je pogrešno nemačko uverenje da je Engleska u to vreme bila dovoljno angažovana problemom Irske. Engleska jeste oklevala i sve do 29. jula ni jednoj, ni drugoj strani nije iznosila svoj stav, a onda je Nemačkoj saopštila da će se staviti na stranu Francuske i Belgije, ako budu napadnute.

SRBIJA NIJE SAMA KADA je Srbija uputila odgovor na austrougarski ultimatum regent Aleksandar se obratio ruskom caru i izvestio ga da je Srbija u odgovoru nastojala da ne izaziva Austrougarsku. Ali, „šta ako Austrougarska ne bude zadovoljna odgovorom“, pitao je Aleksandar cara, koji mu je bio posebno naklonjen. Njegovo veličanstvo Nikolaj II je odgovorio da Rusija neće ostaviti Srbiju samu.

 

Moćni tražili krivca

Životije Đorđević | 13. novembar 2013.

Znalo se da objava rata Srbiji vodi u obračun velikih sila. Rat izazvan i vođen za prevlast na Sredozemnom moru

 Cer: Srpska artiljerija zauzima položaj

Cer: Srpska artiljerija zauzima položaj

PREVIŠE je dokaza da je atentat u Sarajevu, delo rodoljubive srpske omladine, zloupotrebljen od Austrougarske, koja je, uz nagovor Nemačke, nasrnula na Srbiju.

Strahote koje je Prvi svetski rat doneo narodima Evrope toliko su velike da su svi glavni akteri u izbijanju sukoba uporno nastojali da svu krivicu bace na drugu stranu i da unište koliko je moguće više dokaznih materijala koji njih terete.

Želja da se sazna istina bila je velika i zato se veliki broj naučnika istoričara ozbiljno bavio tim pitanjem, a među njima i profesor moderne istorije u Birmingemu ser Remon Bizli, koji je napisao knjigu „Put propasti Evrope od 1890. do 1914. godine“ i knjižicu „O nekim uzrocima rata“. Ovaj istoričar se stavio na stranu onih koji Centralnim silama pripisuju manje odgovornosti nego ostalima. Po njemu krivicu snose, uglavnom Srbija i Rusija. Srbija je, po njemu, bila kriva.

„Srbija je“, piše ser R. Bizli, „duboko kriva. Njena iredentistička politika ne samo da je već godinama pretila opstanku monarhije, nego je insistirala i stvarno spremala sarajevski događaj. Njena vlada, a naročito Pašić, znala je još tri nedelje ranije da će biti atentat na Franju Ferdinanda. Oni nisu sprečili atentatore da pređu preko granica Srbije na mesto atentata; oni nisu ništa stvarno činili da Austriju opomenu.“

Istina je da nijedna od ovih Bizlijevih tvrdnji nema ničeg zajedničkog sa stvarnošću.

Smešna je priča da je Srbija sa 5.680.000 stanovnika pretila opstanku deset puta brojnije Austrougarske. Lažna je tvrdnja profesora Bizlija da je Srbija „stvarno spremala Sarajevski atentat“, kaže zvanični izveštaj komisije formiran sa najvišeg mesta u Austrougarskoj. Lažna je i tvrdnja da je srpska vlada znala, čak tri nedelje ranije da će atentat da bude izvršen. Laž je i tvrdnja Bizlija da srpska vlada nije učinila ništa da austrougarskoj vladi uputi neko upozorenje.

Kada je izašao sa svim ovim neistinama, Bizli se ustremio na Rusiju. Ona je, po njemu, kriva što je prihvatila Srbiju u tom času „gvozdenom rukom“, pa je onda „usmerila Beograd da počne. Ona je učinila glavni i odlučni korak za svetski rat“.

Čudno je da Bizli nije ništa saznao i naučio o uzrocima Prvog svetskog rata od Pribrama, dr Redliha Bibla, Bloka, B. Šmita, Kantorovica, Temperlija, Sitona Vatsona, Renuvina, Isaka, koji su se tim pitanjem bavili kad i on.

Postoje, dakle, neoborivi dokazi da su sve evropske velike sile (Austrougarska, Nemačka, Francuska, Rusija, Engleska) bile svesne da objava rata Srbiji vodi u njihova međusobna razračunavanja. Bile su svesne da će objava rata Srbiji poslužiti samo kao povod za međusobne sukobe, koje su Austrougarska, a u prvom redu Nemačka, želele radi nove preraspodele kolonija i eventualno komadanje ruskih teritorija i smanjenje njenog uticaja na Balkanu.

Jednostavno, bio je to dugo pripremani rat, koji je dobio razmere svetskog rata.

Bez imalo stida moćnici su krivicu svalili na Srbiju i Gavrila Principa, kao da su oni pokrenuli desetomilionske armije da se međusobno kolju pune četiri godine. Bilo je mobilisano oko 70 miliona ljudi, od kojih je 10 miliona poginulo, oko 19 miliona je ranjeno, a oko 3,5 miliona su iz rata izašli kao invalidi.

Moćnici su za krivca proglasili Srbiju. Oni su znali, da postoji bezbroj neoborivih dokaza da su isključivo oni bili izazivači svetske katastrofe, i da će u istoriji oni ostati zabeleženi kao krivci za stradanja stotina miliona ljudi i za desetine miliona izgubljenih i unesrećenih života.

Prvi svetski rat je i izazvan i vođen za prevlast na Sredozemnom moru, za moreuze preko kojih bi francuski i engleski posedi u Aziji bili ugroženi sa zapada od Austrougarske i Nemačke, a sa severa Rusije.

Pritom, i Francuska i Engleska su pozdravile nasrtaj na Srbiju, svesne da će Austrougarska i Nemačka u tom ratu morati da dobar deo svojih snaga angažuju prema Srbiji, koja će na taj način biti posredno uvučena da pomaže silama Antante.

Nema solidnog naučnog osnova teza koja bi potvrdila da se Zapad iz prijateljskih pobuda stavio na stranu Srbije. Bio je to, u suštini, sukob moćnih oko što bogatijeg plena iz kolonija.

ZVALI SRBE U POMOĆ DOKLE je išla bezočnost Francuske i Engleske govori podatak da kada na Zapadnom frontu 1915. godine nisu postigle nijednu pobedu (a i 1914. godine prve pobede nad silama Osovine odnela je srpska vojska na Ceru i Kolubari), onda su uporno insistirali da srpska vojska krene u ofanzivu prema Zapadu, kako bi se spojila u Istri sa italijanskom vojskom i time oslabila pritisak Centralnih sila na Zapadnom frontu. Sto miliona Francuza i Engleza je tražilo od nekoliko miliona Srba da na sebe navuku dovoljno neprijateljskih snaga kako bi njima bilo lakše da izvojuju pobedu nad Centralnim silama.