VANZEMALJCI,
POTOVANJA KROZ VRIJEME I CRVOTOČINE
Al Bielek – intervju (1998)
voditeljica intervjua
Susanne Konicov
SUSANNE KONICOV:
Čula sam da je Al Bielek govorio o
“Philadelphia eksperimentu“
u nekoliko izlaganja zadnje dvije godine. Materijal koji je prezentirao je
strašan i zaprepašćujuć. Prošlog septembra na “Los Angeles Whole Life Expo“, Al
je pristao napraviti intervju za Connecting Link.
Prvo ćete čitati Alove bilješke o godinama koje prethode “Philadelphia eksperimentu.“
Zatim, po prvi puta u nekom časopisu, Al iznosi informacije o drugim, manje
poznatim eksperimentima koji traju sve do danas (HAARP projekt, op. prev). Eksperiment
koji se odvijao, i vjerojatno se još odvija, u bazi Montauk, Long Island.
Alfred Bielek je rođen 4.8.1916. kao Edward A. Cameron II, sin od
Alexander Duncan Camerona, Sr.
AL BIELEK:
Moj otac, Alexander Duncan Cameron, Sr., upisao se u američku mornaricu
prije ulaska Amerike u 1. svjetski rat. Prvo je dobio mene, zatim moga brata A.
Duncan Camerona, Jr. (maj 1917) s drugom ženom.
Duncan i ja, kao
polubraća, odrastali smo sretno sa stricem Arnoldom u velikoj kući, mirno u
West Islip, Long Island (otac je ostao u mornarici do 1930, kada odlazi u
mirovinu). Kako nismo imali teškoća s novcem (zahvaljujući Arnoldovoj i Constablinoj
sreći na burzi), Duncan Jr. i ja (nakon završene srednje škole) pohađali smo
sveučilišta. Ja sam išao prvo na Princeton, zatim na Harvard, završio sam
fiziku. Duncan je pohađao sveučilište u Edinburgu. Također je završio fiziku, u
ljeto 1939.
U septembru 1939,
Duncan i ja upisali smo se u mornaričku komisiju, a zatim smo pohađali
90-dnevnu obuku za “Specijalnu agenciju” za mornaričko osoblje u Providenci,
Rhode Island. Po završeku obuke, obojica smo dodijeljeni na Institut Naprednih
Studija (Princeton, N.J.) i direktno na započeti “Projekt Nevidljivost.”
S uspješno
položenim ispitom 1940. u Brooklyn Navy Yard, projekt je bio označen kao tajan
i preimenovan u “Projekt Rainbow.” Uredi su premješteni u Philadelphia Navy
Yard. Duncan i ja smo premješteni između Philadelphie i Princetona.
U januaru 1941, poslani
smo na more u sklopu dužnosti na USS Pennsylvania. Otputovali smo na Pacifik u oktobru
1941, kada je Pennsylvania došla na dokovanje u Pearl Harbor. Nakon odlaska u
San Francisco i ostanka ondje u decembru 1941, vraćamo se u institut u januaru 1942.
Radimo na projektu cijelu 1942. Nikola Tesla se povukao s projekta u ožujku
1942. i Dr. John Von Neumann ga je zamijenio. Duncan i ja ostali smo na
projektu kroz dva testa 1943. s “USS Eldridge.” Drugi test, 12. augusta 1943,
bio je totalna katastrofa, s mnogo žrtava, a Duncan je trajno nestao.
Ostao sam u
mornarici i oženio sam se kasne 1943. Sin Jess, rodio se u februaru 1944. U julu
1944, obitelj i ja smo premješteni u Los Alamos, New Mexico, gdje sam ostao do
2. jula 1947. Tada sam premješten i nasilno odvojen od svoje obitelji koju
nisam više nikada vidio.
S optužbom za
špijunažu, očikivao sam vojni sud. Umjesto toga premješten sam u Washington DC,
gdje su optužbe odbačene, a ja sam premješten u Montauk, Long Island, vojnu
bazu (Fort Hero). S te točke premješten sam u vremensku liniju u 1983, natrag u
projekt Phoenix. Tamo sam podvrgnut ispiranju mozga i sva memorija mi je
izbrisana. Uz to, vraćen sam (smanjen sa starošću i veličinom 30-godišnjaka u
tijelo jednogodišnjaka) i zatim, kao jednogodišnjak, vraćen u 1927. i ubačen u
novu obitelj kao zamjena za poginulog sina. Ta nova obitelj - Bielekovi – postali
su moji jedini znani roditelji za više od pola stoljeća!
S napretkom 2.
svjetskog rata, povučen sam u mornaricu 1945. (druga tura) kao mornar do 1946. Po
završetku službe, okušao sam sreću u biznisu (koji je propao) i upisao sam
koledž (1949-1950) u Newarku, New Jersey, i kasnije na UCLA. Nastavljam
karijeru kao elektronički inžinjer (1958-1988), i idem u mirovinu 1988.
U maju 1986. mi se
vraćaju sječanja na projekt Phoenix i Philadelphia eksperiment (projekt Rainbow),
a u januaru 1988. uključen sam u opsežna
predavanja i pisanje o Philadelphia eksperimentu i vezanim stvarima, o projektu
Phoenix, kao i nevjerojatnim posljedicama u vremenskoj petlji.
SUSANNE KONICOV:
Pričaj mi o projektu
Phoenix.
AL BIELEK:
Bio sam u zadnjoj
fazi projekta Phoenix suočen s raznim aspektima projekta. Uključio sam se u
projekt 1953. kao Al Bielek. Bio sam ono što knjiga The Montauk Project označava, kompjutersko sučelje između fizičkog sjedala
upotrebljenog kao pojačalo za vremenski tunel u zadnjoj fazi opracije. Ranije
faze bile su vrlo teške – nisu ispravno radile i bilo je puno problema. Uključio
sam se kao Al Bielek. Preston Nichols je uključen kao Preston Nichols, i Duncan
Cameron je uključen kao Duncan Cameron, u njegovom drugom tijelu, bez ikakvih
sjećanja o sudjelovanju u Philadelphia eksperimentu.
Projekt je proizveo
vremenske tunele. Ljudima je omogućeno da putuju kroz vrijeme i prostor i oni
su to činili. U Montauku su se odvijali i drugi projekti. Mi još ne znamo za
sve njih.
Tehnologiju za
tunele nam je dala kooperativna vanzemaljska grupa, prvenstveno Orionska grupa, koja uključuje reptile, podgrupu zvanu Leverons.
Tehnička grupa koja je omogućila podršku, bila je grupa sa Sirius A –
materijalistički, znanstveni ljudi. Možda ne zlonamjerni, ali zavedeni, jer
imaju vrlo dugoročne ugovore s Orioncima da im omoguće potrebno znanje i
podršku. I oni rade s našom vladom u tajnosti na razvoju tehnika umne kontrole
i na razvoju visoko automatiziranog, tehničkog društva koje će biti mnogo lakše
kontrolirati nego što je slučaj s ovim danas. A tome se približavamo, i to vrlo
brzo.
Također, tamo je
bilo mnogo Sivih vanzemaljaca. Bilo je i drugih grupa koje nisu sudjelovale u
projektu, ali su bili tamo kao promatrači, poput grupe s Antaresa, vrlo dobri,
vrlo sretni, vrlo vedri ljudi. U stvari, ne bih baš mogao reći za njih da su
ljudi. Čak niti anatomski. Zašto su bili tamo, ne znam. Nisu radili ništa. Bili
su promatrači.
Ali vanzemaljci su
omogućili proučavanje, opremu. Sakupili smo to s kompjuterskih podataka na IBM
360. Tada to još nije radilo i neke su promjene napravljene. Duboko sam se
uključio u posao s vremenskim tunelom. Bila je to vanzemaljska tehnologija. Mi
nismo imali teoriju. Imali smo kapacitete, tehnološke studije za izradu opreme,
i izradili smo to prema njihovim specifikacijama.
ITT je sve
ugovorio. To je bilo na “Black Card” nivou provjere, što je najviši nivo
tajnosti koji postoji. Većina ljudi ne zna da to postoji. To u osnovi znači; za
tako duboki "Black Hole" projekt se svi dokumenti, sve u vezi s tim,
drži zakopano u crnom podrumu. Nitko nema pristup tome bez prikladne dozvole.
To uključuje i odjel nabave koji kupuje opremu za takve projekte. Dokumenti o
nabavi, prodaji, bilo čemu, su zakopani u crnom podrumu i nitko ih ne može
naći. Zato se to zove "Black Hole" projekt. Takvih projekata ima jako
puno. To je jedan od njih.
Tunel je postao
potpuno operativan oko 1977. nakon mnogih izmjena. Otprilike 1979. imali su sve
rezultate koje su željeli. 12. augusta 1983, noću, projekt je namjerno uništen.
Sabotaža iznutra. To je opisano u knjizi. Ali ono što su uradili prije toga
bilo je nevjerojatno.
Jedna od upotreba Phoenix projekta, odnosno vremenskih tunela, bila je da omogući rezervni transport do kolonija na Marsu. Kolonije na Marsu su tamo od ranih 70-ih. Na mjesec smo otišli javno 1969. U stvari Nijemci su bili tamo 1947. A mi smo bili tamo 1962. zajedno s Rusima. Ekspedicija je bila tamo 22. maja 1962. Film, Alternative 3 , od Anglia Television, 1. aprila 1977, koji je dostupan u "podzemlju", otkriva to u potpunosti. To je stvarni prijenos. TV snimke u boji s Marsa, kako taj Explorer leti i slijeće. Mi imamo kolinije tamo na Marsu od kasnih 60-ih ili ranih 70-ih.
( Istu informaciju o ljudskom osvajanju Marsa pomoću vanzemaljske tehnologije iznosi i Bob Dean u ovom intervjuu. )
Našli su tamo mnogo
artefakata. Tamo je više od jednog uništenog grada. I naravno, tamo je slavno
lice, piramide i cijeli taj kompleks o kojem je Dr. Richard Hoagland javno
govorio. Postoje 2 videa o tome, plus njegova knjiga.
Ono što su našli na
površini upućuje na to da tamo postoji još mnogo toga za pronaći što je
zakopano. A oni nisu to poneli sa sobom, nisu imali mogućnosti poneti sa
sobom tešku mehanizaciju na Mars u to vrijeme. Nisu imali bagere, traktore i
takve stvari. To je bilo preteško za poneti.
Poslan je zahtjev
radiom na Zemlju, “Vjerujemo da
tu postoje podzemne instalacije. Vidjeli smo zapečaćene otvore. Možete li nam
vi momci dolje reći što da radimo?” Informacija je poslana u Montauk, Phoenix
projekt. Oni su odgovorili, “Dajte nam koordinate tih lokacija na površini
Marsa.” I učinili su to i rekli su, “Dobro, istražite to.” I istražili su. Jer
su mogli pomoću tunela ići na bilo koje mjesto na Marsu. Otišli su upravo na te
koordinate.
Prvo nisu slali
nikoga. Pokrenuli su tunel u nešto za što su mislili da je podzemno područje,
radije nego da riskiraju zabiti nekoga u stijenu. Poslali su kameru,
remote-view kameru. Otkrili smo tamo pećinu koja je bila sigurna. Zatim je
Montauk poslao ljude. U posadi smo bili Duncan i ja. Prva grupa koja je poslana
trebala je istražiti podzemlje Marsa. Nisam spomenuo u knjizi tko je
išao, ali eto, mi smo išli. Bilo je vjerojatno i drugih. Išli smo nekoliko
puta. Našli smo sve vrste artefakata. Našli smo još uvijek ispravan podzemni
sustav osvjetljenja, sustav napajanja. Našli smo to, uključili smo to, i još
uvijek je radilo. Nije bilo traga životu. Mnogo artefakata, dokumenata, zapisa,
religijskih predmeta, kipova, sve složeno kao u skladištu, velikom skladištu.
SUSANNE KONICOV:
Je li pisani
materijal na engleskom?
AL BIELEK:
Ne. To je bilo na
drugom jeziku. Nije na engleskom. Duncan je mogao nešto prevesti. Vidio sam to,
ali nisam razumio jezik. Donešeno je mnogo stvari i snimaka. Duncan i ja smo
tada odlučili poduzeti vlastito tajno putovanje (Po završetku putovanja, sve se
snimi. Sve koordinate i informacije, koje su potrebne za upravljanje sustavom,
snime se na kazete. Možeš uzeti tu kazetu, staviti ju u kompjuter, bez psihičke
pripreme i sjedala i brojeva, možeš otvoriti tunel na istoj lokaciji, jer
kumpjuter sadrži sve astronomske podatke – sva Zemljina kretanja, kretanja
Sunčevog sustava, sve je u kompjuteru – imaš potpunu vezu s novom lokacijom
gdje će planeta biti. Ti "uključuješ" tunel u potpuno istu lokaciju.
. .).
Tako da smo otišli
dva puta za sebe, za svoje vlastito malo istraživanje.
SUSANNE KONICOV:
I nitko nije
kontrolirao stroj u svrhu vašeg povratka?
AL BIELEK:
Uključili smo
opremu. Znali smo kako to učiniti. Nikoga nije bilo tamo. Na drugom putovanju
smo otkriveni, jer postoji automatski zapis o tome koliko puta i kada je opreme
korištena, i u koju svrhu, i slično. To se zbivalo automatski, svo vrijeme,
zabilješke o događajima. Tako da smo bili uhvaćeni po povratku. Povučeni smo s
projekta, dobili smo po prstima. “Više to nećete raditi,“ i jedan od ljudi koji su bili uključeni,
stariji znanstvenik, je razbio naš tim. Duncan i ja nakon toga nismo više
radili zajedno, ali ostali su radili daljnja istraživanja. Što su oni našli, ne
znamo.
Neki ljudi su
unaprijed izabrani, kao Duncan, Preston i ja, da budu dio programa. Nivo
ispiranja mozga je varirao. Duncan je bio teško programiran, ispranog mozga da
čini što je činio tamo, je on nije bio iskorišten za tehnička istraživanja.
Meni je u nekoj mjeri ispiran mozak, a Preston je prošao teško ispiranje.
I dano nam je, što
biste nazvali fragmenti, nakon što je čitav projekt srušen i formalno proglašen
gotovim 1. januara 1984. Svi smo imali svoje fragmente, što znači da nam je um
očišćen od svega što smo radili na projektu. I nadali su se da će stvar
ostaviti zamagljenom. Ali nisu. Razlog za to je, što mjesto nije uništeno. Ono
je još tamo.
Ovlasti nad mjestom
su 1. januara 1986. prebačene na Državnu komisiju za parkove New Yorka, da
postane dio okolnog parka. Komisija nije ništa uređivala. Nisu srušili zgrade.
Nisu nikada otvorili mjesto kao park. Srušili su ogradu tako da ljudi mogu
ulaziti, šetati, i kampirati ako žele, tokom dana. Ne mogu ostati preko noći
bez posebne dozvole gradske administracije Montauka. To nije dozvoljeno i
čuvari parka će ih otjerati. Ali uređaji su ostali u zgradama.
Otišavši tamo, prvo
u augustu 1985. na poziv Prestona (poveo sam Duncana sa sobom). U to vrijeme
nitko od nas nije znao da smo bili dio Montauk Projekta. Preston, kao prodavač
elektroničke opreme, je prije toga bio tamo privučen odbačenom elektroničkom
opremom.
SUSANNE KONICOV:
Tu započinje knjiga
Montauk Projekt.
AL BIELEK:
Točno. On nije znao
u što je bio uključen. Nije se sjećao. Na tom putovanju u augustu, Preston nas
je poveo i rekao, “Obojica ste senzitivni. Da vidimo što ćete uhvatiti kada
odemo tamo.” Rekao je, “Znam da tamo nikada niste bili.” On uistinu to tada
nije znao. Tako smo izišli i osjetili užasne vibracije u bazi, kao da se nešto
grozno tamo događa. Osjetili smo to čudovište, koje se pojavilo na kraju priče,
čija je svrha bila da uništi bazu.
Oni (Preston i
Duncan) su naravno, imali prednost. Posjećivali su Montauk, i vraćali se u
Phoenix.
Bili su tamo
nekoliko puta, i postali su svjesni svoje umješanosti u projekt mnogo ranije od
mene.
Vrato sam se (u
Montauk) u maju 1986, i ponovno poslije s grupom iz Phoenixa, sponzoriranu,
vjerujem, od strane senatora Barrya Goldwatera. Nakon što sam rekao toj grupi,
koju sam znao od decembra 1985, o projektu, oni su izišli da istražuju o
mogućoj zloupotrebi federalnih sredstava za legalne projekte korištenih za financiranje
ilegalnih projekata. Tražili su dokaz. I to je bio njihov modus operandi, nihov
razlog za ulazak u državu New York, za ulazak u bazu, u zaključane zgrade. Neke
su bile zaključane. Tražili su bilo koji dokaz, o zloupotrebi federalnih
sredstava u tom projektu.
Sada znamo da
federalni novac nije bio uključen. Glavni istražitelj je to dokazao. Ali u
procesu smo napravili puno fotografija, i tokom te posjete u maju 1986, moja
sjećanja na Montauk su se počela vraćati, jer sam posjetio mjesto, mjesto zločina,
ako želite.
SUSANNE KONICOV:
To je djelovalo kao
okidač.
AL BIELEK:
To je bilo okidač
za mene, kao i za Duncana, i za Prestona. Moja sjećanja su se vratila. Znao sam
da sam bio dio toga. Sjećanja su od tada izvirala polako, nije sve došlo naglo
odjednom. Dolazilo je u dijelovima, ovisno koji okidač ih je vraćao. Ali jednom
kada probijete rupu u zidu sjećanja, to je kao rupa u brani. Rupa se počne širiti i
nastavlja sa širenjem, i možda sve prođe kroz nju. Tako, spoznao sam na kraju
da sam bio duboko uključen u administrativni i inžinjerski dio mnogih
projekata. Duncan je bio uključen u više od jednog projekta.
Preston je bio šef stanice
nakon Matthew Zareta. Profesor Zaret je maknut 1980. Uistinu, on je otišao na
moj prijedlog, ali oni ga nisu htjeli izgubiti, tako da je otišao na paralelan
projekt u Brentwood, Long Island, gdje je i umro. Preston je preuzeo kao
tehnički direktor, upravljajući sa svime. On je dizajnirao i izgradio sve RF
odašiljače i sisteme pulsnih modulatora – on je stručnjak za sve u vezi RF-a i
odašiljača. A to je bila njegova struka i u normalnom životu. Jedna kompanija
koja se bavi svemirskom tehnologijom iz Long Islanda zaposlila ga je na 15
godina sve dok ga nisu otpustili prije 2 godine. Otpustili su ga, ali su to
zataškali. Zato jer je znao previše, i pričao je previše, i počeo se prisjećati
previše, i govorio je o informacijama na USPA [United States Psychotronic
Association] konferenciji nekoliko puta, što vlada nije htjela da ide javno.
Prvo su ga razrješili, a zatim su mu zamrznuli status u julu 1990, za vrijeme
USPA konferencije.
Ostao je bez posla.
Rečeno mu je, “Završio si, pokupi svoje stvari i odlazi.” A njegov šef čak nije
znao zašto. Njegov šef ga nije otpustio. To je bila vladina manipulacija.
Bio je stručnjak za
izradu odašiljača, visoko-naponskih odašiljača, za radare, za bilo što. U ovom
slučaju za Montauk projekt, za završnu fazu specijalnih amplitrona, što je
opisano u knjizi. To je bilo zamišljeno i izrađeno u Raytheon Electric u
Goleti, California.[3] Sjećam se prvog odlaska tamo da potvrdim prvu pošiljku
cijevi. Bile su vrlo skupe i specijalno izrađene. Koštale su nekoliko miliona
dolara po komadu. A naručene su tisuće. Sada vidite zašto je cijena projekta
bila tajna. Kondenzatori za napajanje pulsne mreže i za modulatore su također
bili specijalno dizajnirani s vrlo strogim specifikacijama.
Napokon su imali
nekoga da ih izradi. Svi u industriji su ih odbili, osim jednoga. Napokon su ih
mogli izraditi prema specifikacijama, i prodali su ih vladi, komlete od po 50
komada, vrlo jeftino, 25 000 dolara svaki kondenzator. A imali su ih stotine na
svakoj stanici. Potpun komplet od 50 za 2 odašiljača, aktivnih, i komplet
rezervnih. To je bilo 2 i pol miliona dolara za svih 25 stanica!
Nestalo im je zlata
(Projekt je započeo s 10 milijardi dolara u zlatu. Priča o zlatu je zabilježena
u knjizi Nacističko zlato.) [3] Nestalo im je novca. Tako da se ITT povukao.
SUSANNE KONICOV:
I sva ta
tehnologija je bila od vanzemaljskih grupa?
AL BIELEK:
Surađivali su s
vanzemaljcima. Vidite, imali su srušen NLO, koji je namjerno pao, u dogovoru s
Hitlerom, od strane jedne grupe Plejadanaca. Bio je napunjen s tehnologijom.
Razlog za pad je bio da Njemačka visoka komanda, da ako ih pritisnu, mogu reći,
“Da, našli smo srušeni NLO u Bavarskim Alpama” ili nekom sličnom mjestu, “i
popravili smo ga, i uzeli dijelove za analizu tehnologije.” To zasigurno nije
objavljeno.
Ali ostaci
letjelice su nađeni blizu Peenemunde nakon 2. svjetskog rata. To je bila
Njemačka vojna baza za testiranje raketa gdje je Wernher Von Braun radio sa
svojom ekipom. Po završetku rata, on je prebacio svoju grupu na zapad,
Amerikancima. Drugu grupu su zarobili Rusi, uključujući, vjerujem, njegovog
profesora Hermana Obertha. Naravno, to je razlog zašto su Rusi bili u prednosti
s raketama nad Amerikancima, imali su učitelja od Wernhera Von Brauna!
Možda su imali još
nekoga, jer su Rusi zarobili dobar dio Njemačke inteligencije kada je Berlin
pao u njihove ruke.
Rat je, u stvari,
dobio ogromnu podršku, tehnologiju od Plejadanaca. Što se tiče ugovora,
Roosevelt je napravio prvi u SAD-u 1934, ne s Plejadancima, koji su ponudili
pomoć SAD-u za izlazak iz nevolja s velikom recesijom, nego je izabrao drugu
grupu, ali razloge njegovog izbora mi ne znamo. Ta grupa je znana kao K-grupa ili
Kondroshkin. Ispostavilo se, kako se vidi danas, da se radilo o plavo-sivim
(blue-greys) vanzemaljcima. Ne malim sivima (greys), već krupnijim, zvanim
blue-greys. U svakom slučaju, on je napravio ugovor s njima. Oni su ponudili
sasvim novu tehnologiju za Američku nuklearnu energiju 1938. Roosevelt je
isprva prihvatio, a zatim odbio jer je vojska rekla, “Uh, uh! Ne možemo to u
potpunosti kontrolirati. Ne znamo što će oni napraviti i hoće li nas
izmanipulirati na kraju.” Tako su oni (K-grupa) nestali.
1943. je došao
Philadelphia eksperiment i skupa s njim Phoenix projekt, napravivši ogromnu
rupu u vremnesko-prostornom kontinuumu.
Vanzemaljci su
namjerno to napravili 1983, napravili su pukotinu u vremensko-prostornoj
tvornici, tako da je veliki broj vanzemaljaca i letjelica mogao proći. Svi oni
su imali mogućnost putovanja kroz vrijeme, ali pukotina je bila nužna za
prolazak većih letjelica i za eventualnu masovnu invaziju na SAD, i kasnije na
Europu, vanzemaljaca (primarno greysa, ali i drugih tipova). Kada su sletjeli
na Edwards zrakoplovnu vojnu bazu u Muroc Dry Lake, kao i u druge baze –
otkrivam mnoge detalje – vlada je već znala sve o vanzemaljcima prisutnima na
ovoj planeti. Znali su to od 1887. s prvom istražnom komisijom u vrijeme 22.
predsjednika Grovera Clevelanda.
U svakom slučaju,
znali su da su oni ovdje, a oni su onda došli masovno. Suočili smo se s
tehnologijom s kojom se nismo mogli nositi, nismo znali rukovati, nismo znali
što s njom. Sporazum s Eisenhowerom i njegovim savjetnicima je bio u svrhu
potpisivanja ugovora s njima, ugovora o nemiješanju i pristupu svoj tehnologiji
koju smo mogli dobiti od njih. Kupili smo vrijeme da vidimo što možemo u vezi
toga kasnije. To je bila osnova ugovora. Uslijed toga, došao je veliki broj
vanzemaljaca i eventualno su postali dio Phoenix projekta.
Oni su planirali
unaprijed. Nismo znali što smjeraju. Gledam unatrag, tada to nismo znali. Oni
su planirali unaprijed. Znali su što rade. Usmjeravali su i manipulirali
Phoenix projekt. Nisu očekivali da će se to tada prekinuti. Siguran sam da su
predvidjeli nastavak kroz sljedeće desetljeće, barem kroz 90-e. Dakle, zbog
određenih ljudi, koji su iznenada, oprostite na izrazu, “vidjeli svjetlo,“
postali religiozni, ili tako nešto, što ih je obuzelo, Duncan i nekoliko drugih
zavjerenika su odlučili uništiti stanicu. Razlog je bio to, jer su ono što su
vidjeli, doživjeli kao silno zlo. Znao sam za to. Odlučio sam ne sudjelovati u
destruktivnom dijelu plana.
Rekao sam, “Da, mnogo je pogrešnoga ovdje, ali
već smo ispravili mnogo zbrke i možemo ispraviti ostalo i nastaviti s tim kao s
istraživačkim alatom,“ kao što je želio John Von Neumann* (koji je još uvijek živ). On je rekao, “To je istraživački alat; mi ga trebamo.“ Zbog mogućnosti
putovanja kroz vrijeme (remote viewing), on je vidio stvari koje bi mogle biti
ozbiljna prijetnja SAD-u i ostatku svijeta u budućnosti.
Ali oni su radili na svoj
način. Stavili su poseban implant u Duncanovu glavu, tako da kada smo
originalni
Duncan Cameron i ja kao
Edward Cameron, prošli iz Philadelphia eksperimenta i nastavili kroz stanicu
(trajalo je 12 sati) i vraćeni smo na Eldridge; zatim je Eldridge vraćen u
1943. U toj točki, ta faza je završena i vremenska petlja je zatvorena.
Zatim se pojavila rečenica,
“Sada je vrijeme“ i Duncan je oslobodio
tu stvar iz svoje podsvijesti, prema stroju. Odašiljač (koji je do tog vremena
već imao svoju osobnost) je stvorio veliku zvijer, čvrstu trodimenzionalnu, 4 -
4,5 metra visoku, i ona je doslovno izišla iz podsvijesti. Kretala se okolo
uništavajući zgrade i ljude, i otkrivena je dok je pokušavala probiti se u
radarski toranj. Toranj je bio prečvrst da ga probije. Jedini način da ju
zaustave bio je da unište odašiljač, i to su učinili. A zvijer je isparila u
neki drugi realitet. To je fotografirano u maju 1986.
* Susanne Konicov je intervjuirala Ala Bieleka 1998. U to vrijeme, Dr.
John Von Neumann bio je još živ i boravio je u New Yorku. Dr. John Von Neumann je
umro u julu 2002.
Zadnje poglavlje o Montauku
još nije napisano. Prije mjesec dana smo otkrili (august 1992) da je Montauk
ponovo aktiviran. I to je ono što je bitno. Ne znamo tko to čini. Vidjeli smo
dokaze. Nove koaksijalne kablove, nove transformatore postavljene na energetske
podstanice. Na njima su oznake “non
PCB.“ Jer novi zakon zabranjuje punjenje rashladnih uređaja polikloriranim
bifenilima – taj plin je opasan za ozonski omotač. Pa su koristili za okolionu
bezopasan rashladni plin – drugačiji sastav tekućine u transformatorima s
velikim oznakama “non PCB.“ Imam
sliku toga s putovanja od prije mjesec dana. Tamo su i potpuno novi koaksijalni
kablovi u krugu baze.
Radarski toranj ima sada
čelična vrata i više ne možeš ući u njega kao prije. Stavili su nova čelična
vrata s dva lokota. Stražnja garažna vrata za kamione i dostavu teške opreme su
sada zapečaćena iznutra. A našli smo i druge dokaze da je baza ponovo
aktivirana.
Vlada je zatražila od
Prestona da postane voditelj Novog Montauk projekta, a rekli su mu da žele i
Duncana u tome. Tu su novi zaposlenici. Tu je novi ulaz u podzemlje. Jedna
osoba, koju poznamo, je prošla kroz ta vrata i tamo su još jedna zaključana
vrata s crvenim svjetlom na njima. Morate imati posebne pristupne bedževe, ili
će vas zaustaviti.
Nismo pokušali ući unutra
jer nismo htjeli riskirati. I nismo znali gdje projekt može krenuti, ali smo
sumnjali da je jedan od ciljeva projekta proširenje vremenskog procjepa (od 1943.
do 1983.) naprijed do 1993, jer je 1993. točka na polusinusoidi u 20-godišnjem
ciklusu, a august 1993. će biti vrlo kritično područje ponovo, i oni vjerojatno
žele aktivirati stanicu prije augusta 1993. To je ono što smo osjećali da oni
žele s tehničke strane. Ako koji je njihov krajnji cilj, nismo sigurni. Možda
žele prošiti vremenski tunel, znači, vremenski procjep, za svoje osobne svrhe.
Postoji mnogo nepoznatih
stvari u vezi tog projekta. Koristili su neke stvari, a ne znamo u koju svrhu.
Nikada nismo imali pristup tajnim dokumentima Lincoln laboratorija na M.I.T.
(Cambridge, MA). Nisu mogli izbaciti Duncana i mene, jer mi u stvari održavamo
cijeli vremenski procjep stabilnim. On će se sam stabilizirati 2003. osim ako
ga ponovo ne otvore. Tada bi imali novu hrpu problema. Oni ne shvaćaju kojem se
riziku izlažu ponovnim otvaranjem te stvari. Ne od 2000, već bi to bilo 1963.
Tada je napravljen specijalni projekt, sada dobro zataškan, da ponovo
stabilizira reverzni vremenski val koji bi pogodio one naprijed u 1963. i
uništio ovaj kontinent. To je zato jer su imali taj vremenski procjep, a on je
bio nestabilan zbog načina kako je generiran (kao stojni val u RF odašiljaču).
Možda ne razumijete RF teoriju, ali recimo da imate povratni val u
neterminiranom ili nepropisno terminiranom kablu. Vrijeme je također val.
Možete imati vremenski val usmjeren naprijed i vremenski val usmjeren natrag.
Ako se sudare dva takva vala istih amplituda u određenoj točki, koja je točka
sinkronizacije Zemlje, kao npr. 12. august 1963, to može biti ekstremno opasno
za fizičku strukturu planete. A kako je taj projekt rađen u SAD-u, na Long
islandu, oni koji poznaju tu teoriju kažu da bi to uzrokovalo veliku pukotinu u
geološkom smislu, koja bi razorila sjeverno-američki kontinent. To bi djelovalo
na uništenje tektonskih ploča sjeverno-američkog kontinenta, a sve osim planina
bi se našlo pod slanom vodom približno 150-250 metara.
To se nije dogodilo, kao što se vidi – još smo tu. Projekt iz 1963, “Atlanticus
Not Revisited,” bio je uspješan u odgađanju tog povratnog vremenskog vala. To
je područje zanosti i tehnologije i fizike o kojem većina ljudi ništa ne zna.
Nadamo se, ako se projekt obnovi, da će biti korišten ispravno prije nego
neispravno, kako je bilo u prošlosti, jer mislimo da postoje jako dobre
mogućnosti upotrebe Montauk projekta. U široj perspektivi, možda ga je bolje
ostaviti zakopanog. Samo vrijeme može pokazati što će se dogoditi, i da li ću
više igrati ulogu u tome. Nisu me tražili. Ne žele. Sve što možemo je, nadati
se najboljem u budućnosti, i da će greške iz prošlosti biti sagledane, i da će
nekako budućnost stoga biti bolja u smislu da smo razumjeli probleme s kojima
smo se susreli.
|
|
|
VREMENSKE
LINIJE |
|
|
|||
|
|
|||||||
|
Ed Cameron |
|
Al Bielek |
|||||
|
|
|
|
|||||
|
1916 |
|
|
Rođenje Eda
Camerona. Al Bielek je regresirana suština Eda Camerona. |
|
|
||
|
|
|
|
|||||
|
|
|
Rođenje Ala
Bieleka. Alova prva sječanja sežu do Božića kada je bio star 1 godinu, a
razumio je sav razgovor. |
|
|
|||
|
|
|
|
|||||
|
|
13. august 1943 – datum
Philadelphia eksperimenta. |
|
|
|
|||
|
|
|
|
|||||
|
1953 |
|
Zadnja godina Ed Cameronovih
linearnih iskustava. Ed je znao previše i smetao je Dr. Edwardu Telleru. |
|
|
|
||
|
|
|
Grupa od tri su glasali
da se Ed povuče s projekta atomske bombe, a konačno i iz egzistencije kao Ed
Cameron. |
|
|
|
||
|
|
|
Ed je regresiran u Al
Bieleka u godinu 1927. |
|
|
|
||
|
|
|
|
|
||||
|
|
|
Ed i Duncan Cameron su se
našli u Montauku 1983. nakon provedenih 6 tjedana u 2137. |
|
|
|
||
|
|
|
Dr. John Von Neumann je
dočekao dvojac i uvjerio ih da putuju kroz vrijeme natrag na USS Eldridge u 1943. i isključe opremu i unište eksperiment. |
|
|
|
||
|
|
|
|
|
||||
|
|
|
Al je izabran za rad u
Montauku. Radi kao elektroničar, ali zapravo radi u drugoj državi u
Montauku. |
|
1970 – 1988 |
|
||
|
|
|
O je bio program manager za Montauk Boys
program, sudjelovao je u eksperimentima kontrole uma, i aktivno je sudjelovao
u programima putovanja kroz vrijeme. |
|
|
|
||
|
|
|
1988, sjećanja mu se
vraćaju, i vjeruje da više nije korišten u Montauku. |
|
|
|
||
|
|
|
|
|
||||
|
2000 –2009 |
|
|
Sada Al Bielek javno
govori o svom sudjelovanju u Montauk i Philadelphia eksperimentima. |
|
2000 –2009 |
|
|
|
|
|
Al je bio na preko 50
radio emisija, i kao poseban predavač na preko 40 konferencija. |
|
|
|
||
|
|
|
|
|
||||
|
|
|
Nakon što su Ed i Duncan
skočili s USS Eldridgea 1943, našli su se u godini 2137. |
|
|
|
||
|
|
|
Obojica su proveli 6
tjedana u bolnici na oporavku od
opeklina od radijacije zbog prolaska kroz hipersvemir. |
|
|
|
||
|
|
|
Nakon oporavka, Ed je
premješten, on ne zna zašto, u godinu 2749. |
|
|
|
||
|
|
|
Ed se vratio u 2751. da
pokupi svog brata Duncana, i oni zajedno putuju u 1983. |
|
|
|
||
|
|
|
|
|
||||
|
|
|
Iz 2137, Ed Cameron putuje
sam u 2749. na period od 2 godine. |
|
|
|
||
|
|
|
Ed je turistički vodič,
sjeća se lebdećih gradova izgrađenih na antigravitacijskoj tehnologiji, i
društva s administracijom koju vode kompjuteri. |
|
|
|
||
|
|
|
Programeri tih kompjutera
zovu se “Wing Makers.” Ed se nekoliko puta susreo s njima i oni su mu
objasnili kako funkcionira njihovo društvo . |
|
|
|
||
|
2751 |
|
Nakon dvije godine, Ed se
vraća natrag u 2137. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
PHILADELPHIA EKSPERIMENT
Mark Bean (uredio Ken Wright)
Ove bilješke su
priča – ili legenda – o nečemu što danas popularno zovemo “Philadelphia eksperiment,”
kao i “Projekt Rainbow.” Mnogo je
napisano o tim temama, a svrha ove priče je pokušaj da razdvoji činjenice od
glasina. Philadelphia eksperiment je bio pokušaj američke mornarice da ostvari
nevidljivost brodova za magnetne mine kao i za radare. Međutim, rezultat je bio
veoma različit i mnogo opasniji od svega što je mornarica očekivala. Tehnički
podaci prikazani na ovu temu, isto tako, imaju previše kredibiliteta da bismo
ih ignorirali. Mnoge priče u vezi ovog neslavnog eksperimenta su lude: šapat o
ljudima koji su mjesecima bili "smrznuti" u vremenu, glasine o
ljudima koji putuju kroz vrijeme, i strašne priče o ljudima stopljenima s
palubom broda. Da li je neka od tih priča istinita?
Čitajte sljedeće
poglavlje i odlučite za sebe.
PROJEKT RAINBOW
“Projekt Rainbow” bio
je eksperiment provođen na malom razaraču za vrijeme 2. svjetskog rata dok je
brod bio u mornaričkoj luci u Philadelphii, kao i na otvorenom moru. Svrha
eksperimenta je bila da brod učini nevidljivim za neprijatelja. Bilješke o
originalnoj ideji variraju, ili su pokušali postići radarsku nevidljivosti ili
se odmah išlo za nečim puno značajnijim: optičkoj
nevidljivosti. Bez obzira, opće je uvjerenje da je razvijen mehanizam za
stvaranje iznimno jakog magnetskog polja oko broda, koje je uzrokovalo
prelamanje ili savijanje svjetla ili radarskih valova oko broda, nešto kao
izmaglica od vrućeg zraka nad asfaltom za ljetnog dana. Legenda kaže da je
eksperiment bio potpuno uspješan ... osim što je brod fizički nestao na neko vrijeme, a onda se vratio. Željeli su
sakriti brod, ali zapravo su umjesto toga postigli očitu dematerijalizaciju i
teleportaciju.
POVIJEST
U ranim 30-ima,
sveučilište u Chicagu je istraživalo mogućnost nevidljivosti kroz upotrebu
električnih i magnetskih polja. Taj projekt je kasnije prebačen na Institut
naprednih studija u Princetonu. Istraživanje se nastavilo nezapaženo i trajalo
je do 40-ih. Brod koji je možda korišten za eksperiment, USS Eldridge (DE-173),
ustupila je New York Navy Yard, 27. augusta 1943. (odjeljenje u mornarici).
Prema Alu Bieleku, čovjeku koji tvrdi dao je bio član posade, prvi test je
izveden u julu 1943, a zadnji 12. augusta 1943. Drugi tvrde da je eksperiment
izveden 28. oktobra 1943. Čini se da je oktobar vjerojatniji datum, obzirom na
dokaze. Američka mornarica je pokazala dnevnik dokovanja i ratni dnevnik USS
Eldridgea i tamo nema podataka da je brod bio u
Philadelphii. No ti podaci su vjerojatno promijenjeni. Ratni dnevnik
glasi: USS Eldridge je ostao u New Yorku kod Long Island Sounda do 16. septembra,
kada je otišao za Bermude. Od 18. septembra do 15. oktobra, sudjelovao je na
vježbama i morskim probama. 18. septembra se u konvoju vraća u New York i tamo
ostaje do 1. novembra. Od 1. do 2. novembra, u konvoju odlazi u Norfolk, i 3. novembra
napušta konvoj i kreće za Casablancu. USS Eldridge stiže u Casablancu 22. novembra
i ostaje do 29. novembra, kada se opet vraća u New York u drugom konvoju. USS
Eldridge stiže New York 17. decembra. Od 17. do 31. decembra, putuje u Norfolk
s drugim ratnim brodovima. Iako to nije cijeli dnevnik, to je dnevnik za
vrijeme mogućeg izvođenja eksperimenta.
Po tome mornarica
nikada nije izvela eksperiment s USS Eldridgeom. Ali američka vlada je poznata
po zataškavanju stvari u ime nacionalne sigurnosti. Primjer takve situacije je Manhattan
projekt. Taj tajni projekt bio je izrada atomske bombe, a niti riječ nije o
tome rečena, sve dok nije postalo očito da imamo atomsku bombu. Mornarica je, u
potrazi za prihvatljivim odgovorom, sugerirala da su naučnici i naručioci
Philadelphia eksperimenta
bili zbunjeni s rezultatom pokušaja učiniti brod nevidljivim za magnetne mine.
Taj proces je znan kao demagnetiziranje. U mornarici SAD-a demagnetiziranje je
definirano kao: “… proces u kojem je sustav električnih kablova postavljen
uokolo oplate broda, od pramca do krme. Odgovarajuća električna struja se pušta
kroz te kablove da poništi brodsko magnetsko polje. Oprema za demagnetiziranje
se postavlja unutar oplate broda američke mornarice i može se uključiti kad se
brod nađe u vodama koje sadrže magnetne mine …“
Mornarica je provela drugi eksperiment na brodu USS Timmerman u 50-im.
Eksperiment je pokušao postići 1000 Hz umjesto standardnih 400 Hz iz
generatora. To je rezultiralo u izboju s munjama.
Carlos Miguele Allende je
svjedočio munjama, i to ga je nagnalo da napiše pismo uvaženom članu znanstvene
zajednice. Američka mornarica vjeruje da je Allende pogrešno shvatio Timmermanov
pokus u Philadelphia eksperimetu.
Rečeno je da je Philadelphia
eksperimet bio djelomično istraživanje o tome kako Albert Einsteinova “Teorija ujedinjenog polja
gravitacije i elektriciteta“ može
biti upotrebljena da unaprijedi razvoj elektronske
kamuflaže broda na moru. Einstein je navodno objavio Ujedinjenu teoriju 1925 – 1927 u
Njemačkoj, u Pruskom znanstvenom časopisu, ali je ona poslije potpuno povučena.
To istraživanje je imalo za cilj sakriti brod od projektila (torpeda) uz pomoć
jakog elektromagnetskog polja. Poslije je to prošireno i na pokušaj stvaranja
radarske nevidljivosti uz pomoć sličnog polja, i to ne samo u vodi, već i u
zraku.
PRIČA
Priča počinje u junu 1943, s razaračem USS Eldridge,
DE-173, koji je bio napunjen s tonama eksperimantalne elektronske opreme.
To je uključivalo, prema jednom izvoru, dva velika generatora od 75 KVA svaki,
namotani na kupolu na kojoj su inače topovi, provodeći svoju energiju kroz 4
magnetska namotaja na palubi. 3 RF odašiljača (2 megavata CW svaki, namotani na
palubi), 3000 “6L6“ cjevnih pojačala snage
(upotrebljenih kao pogon za polje zavojnica od 2 generatora), posebno
sinkronizirane i modulirane strujne krugove, i mnoštvo druge specijalizirane
opreme korištene za proizvodnju snažnih elektromagnetskih polja koja, pravilno
podešena, mogu zakriviti svjetlo i radio valove oko broda, čineći ga
nevidljivim za neprijatelja.
“Eksperiment,“ se navodno odvijao na Philadelphia
Navy Yard i na moru, najmanje jednom se mogao vidjeti s trgovačkog broda SS
Andrew Furuseth, kao i s ostalih promatračkih brodova. SS Andrew Furuseth
je postao značajan jer je jedan član posade izvor večine originalnih
materijala, čineći Philadelphiu legendom. Carlos Miguele Allende, također znan
kao Carl Michael Allen, napisao je seriju čudnih pisama doktoru Morrisu K.
Jessupu u 50-ima, u kojima opisuje čemu je svjedočio: najmanje nekoliko faza od
Philadelphia eksperimenta.
U 9.00h, 22. jula
1943, generatori su uključeni, masivno elektromagnetsko polje se počelo
formirati. Zelenkasta magla je viđena da polako obavija brod, zaklanjajući ga
od pogleda. Tada je magla iščezla, uzevši USS Eldridge sa sobom, ostavljajući
jedino mirnu vodu na mjestu gdje je brod bio usidren samo trenutak ranije.
Najviši časnici
američke mornarice i znanstvenici iz projekta zurili su uplašeno u svoje
najveće postignuće: brod i posada nisu bili samo nevidljivi za radar, već
također i za oko! Sve je radilo po planu, i otprilike 15 minuta poslije
naredili su ljudima da isključe generatore. Zelenkasta magla se polako ponovo
pojavila, a USS Eldridge se počeo materijalizirati kako je magla nestajala, ali
bilo je očito da nešto ne štima.
Kad se ukrcalo osblje s obale, članovi posade na palubi su bili čudni i
dezorijentirani. Mornarica je uklonila posadu s originalnog eksperimenta, i
nedugo zatim, oformila novu posadu za novi eksperiment. Na kraju je mornarica
odlučila da oni žele samo postići radarsku
nevidljivost, a oprema je zamijenjena.
28. oktobra 1943, u
7.15h, izveden je zadnji test na USS
Eldridge. Generatori elektromagnetskog polja su ponovno uključeni, a USS
Eldridge je postao gotovo nevidljiv. Samo je slab obris trupa ostao vidljiv na
vodi. Sve je bilo dobro u prvom momentu, a zatim je brod potpuno nestao u
blještućem plavom svjetlu. U sekundi se pojavio stotinama milja dalje, u
Norfolku, Virginia, i bio je viđen nekoliko minuta. USS Eldridge je zatim nestao iz Norfolka
misteriozno kako je i došao, i ponovo se pojavio Philadelphia Naval Yardu. Ovaj
puta je većina mornara bila ozbiljno bolesna. Neki su jednostavno nestali i
nikada se nisu vratili. Neki su poludjeli. Najčudniji rezultat eksperimenta je
bio taj da su petorica ljudi bili stopljeni
s metalnom strukturom broda.
Preživjeli više
nisu nikada bili isti. Mornarica ih je otpustila kao “mentalno
nezadovoljavajuće“ za dužnost, bez obzira na njihovo stvarno stanje.
Tako, ono što je
započelo kao eksperiment elektroničke kamuflaže, završilo je kao slučajno
teleportiranje čitavog broda i posade, na udaljenu lokaciju i natrag, sve u par
minuta!
Iako se sve ovo čini kao fantastika, sjetimo se da je 1940. izumljena atomska bomba.
SVJEDOCI
Carlos
Miguele Allende rođen je 31. maja 1925. 14. jula 1942, Allende se
pridružio mornarici, a razriješen je 21. maja 1943 (uzeto iz knjige s naslovom
The Philadelphia Experiment, str. 99). Tada se pridružio trgovačkoj mornarici i
dodijeljen je na SS Andrew Furuseth. S tog broda je, kako tvrdi, vidio USS
Eldridge u akcji. Allendeova priča je čudna; on tvrdi da je svjedočio kako je
USS Eldridge trenutno prebačen u Norfolk iz Philadelphie i natrag, u minuti.
Istraživanjem materijala, uočio je ekstremno neobične pojave vezane uz projekt,
i napisao je temeljni zaključak o njegovom novostečenom znanju u pismu dr. Morrisu
K. Jessupu. Dr. Jessup je bio astronom i Allende je bio na njegovim
predavanjima. Očito je poštovao čovjeka, i odlučio mu se povjeriti sa svojim
znanjem. Pisma su čudno napisana: s raznim podvučenim dijelovima. Također su
slova bila u raznim bojama. U svom pismu, Allende otkriva zastrašujuće dijelove
Philadelphia eksperimenta dr. Jessupu.
Dr. Jessup je pomalo
vjerovao u neobjašnjive fenomene i zato nije skroz odbacio ideje iz pisma.
Odgovorio je na pismo Allendeu i zatražio nove informacije. Prema
mail-provideru, povratna adresa maila nikada nije postojala, ipak, Allende je
primio Jessupov odgovor. Allende je odgovorio s mnogo detalja u pismu, ali
dopisivanje se prekinulo jer je dr. Jessup posumnjao u dezinformaciju. Za
vrijeme dopisivanja dr. Jessup je objavio knjigu “Slučaj NLO-a.” Nakon što
je Allende pisao dr. Jessupu, ta knjiga je poslana u američku mornaricu i rukom
su upisane bilješke u knjigu. Rukopis je bio isti kao i onaj u pismu poslanom
dr. Jessupu i mornarica je zamolila dr. Jessupa da pogleda bilješke.
Dr. Jessup je odmah
prepoznao rukopis, ali, bio je nekako iznenađen, i kao što je ranije zaključio,
to je jednostavno bila podvala da ga prevare. Bilješke u knjizi bile su
detaljnije nego one u pismima i bile su vrlo uočljive, pa im je dr. Jessup
donekle povjerovao i istražio je predmet.
Nažalost, nije mogao naći
nove tragove. Samo jedan mučan dokaz se pojavio. Dva člana posade su hodala u
parku kad im je prišao neugledan čovjek. On im je ispričao fantastičnu priču o
eksperimentu u kojem je većina posade poginula ili su patili od strašnih
posljedica. Rekao je da je vlada poslije tvrdila da je čitava posada
poremećena, tako, ako bi netko pričao, samo bi ga otpustili kao ludu osobu
opsjednutu fantastičnim pričama. Nakon razgovora, jedan član posade je
povjerovao, dok drugi nije. Nakon toga, ovaj prvi je kontaktirao dr. Jessupa i
ispričao mu priču. Iako je to bio važan trag, dr. Jessup nije puno otkrio, a
otkrio je da mu se pogoršava reputacija u znanstvenoj zajednici. Suočen s
previše neobičnih stvari, dr. Jessup je 20. aprila 1959. počinio samoubistvo,
vjerujući da će “drugi svijet
biti bolji nego ovaj jadni“ (The Philadelphia Experiment, str. 79). Neki
vjeruju da je njegovo samoubitsvo bio u stvari atentat od strane vladinih
agencija da ga ušutkaju. Na nesreću za dr. Jessupa, glavni dokaz u slagalici se
pojavio nedugo poslije njegove smrti. Dokaz je dio čovjek s imenom Alfred D.
Bielek.
Priča Ala Bieleka je čak
bizarnija od Allendeove. On je tvrdio da je bio prebačen u budućnost, i da mu
je ovdje u budućnosti mornarica isprala mozak. Ispiranje mozga ga je nagnalo da
vjeruje da se zove Alfred Bielek, a ne Edward A. Cameron, što mu je pravo ime.
Nakon otkrića pravog identiteta, pratio je svojeg brata koji je također
sudjelovao u eksperimentu. Bielek tvrdi da je njegov brat doputovao u 1983. i
izgubio svoju “vremensku bravu.“
Kao rezultat toga, njegov brat je stario jednu godinu svaki sat, i potom umro.
Bielek zatim tvrdi de je njegov brat ponovo rođen. Nepotrebno je reći, da samo
nekoliko ljudi vjeruje u Bielekovu priču. Gotovo svi vjeruju da u njegovoj
priči ima nečega, ali da on izvrće istinu zbog osobnih razloga. Ovo popularno
mišljenje je, čini se, pojačano kada se Bielek počeo prisjećati stvari tek
nakon gledanja filma “The
Philadelphia Experiment.” Bielek je diplomirao fiziku, tako da je imao
neka tahnička znanja. Zbog očite inteligencije i sposobnosti, nije ga bilo
moguće potpuno pobiti. Počeo je s tom tehnologijom Philadelphia eksperimenta
omogućenom od vanzemaljaca. Tranzistore od germaniuma, koji su upotrebljeni,
prema Bieleku, izumio je Thomas Henry Moray.
Bielek je također tvrdio da
su dr. Nikola Tesla, dr. Albert Einstein i dr. John Von Neumann sudjelovali u
projektu. Neke kontroverze su se pojavile u vezi Teslinog sudjelovanja, jer on
je umro u New York Cityu u januaru 1943, što je 2 mjeseca nakon što je projekt
započeo. Einstein, s druge strane, u nekoliko navrata predložio mornarici
projekt poput ovog. Stoga je on vjerojatno bio uključen u projekt. Što se tiče Von
Neumanna, nema dokaza koji bi pobili ili potvrdili njegovo sudjelovanje. Ali
postoji dokaz koji potvrđuje činjenicu da je on kasnije nastavio s
eksperimentom.
Princip koji je u osnovi Philadelphia
eksperimenta je Ujedinjena Teorija Polja.
Ta torija tvrdi da su gravitacija i
magnetizam povezani, baš kao što su povezani masa i energija kroz formulu E=mc2. Službeni
podaci govore da Einstein nije nikada rješio Ujedinjenu Teoriju Polju. Ipak,
priroda Philadelphia eksperimenta sugerira suprotno. Sumnja se da je Einsteinova
Ujedinjena Teorija Polja postala vladina tajna jer ona demonstrira da oboje,
putvanja kroz vrijeme i međuzvjezdana putovanja, mogu biti izvedena djelovanjem
na vrijeme-prostor. Putovanje svemirom je moguće bez raketnog motora.
DOKAZI
Nema
mnogo informacija ili dokaza koji nisu ispunjeni sumnjom ili špekulacijama.
Osnovni model je imao dvije velike Tesline zavojnice postavljene na palubu
broda. Zavojnice su uključene u posebnim sekvencama a njihova magnetska sila je
bila tako jaka da je mogla pojačati Zemljino gravitacijsko polje i uistinu
saviti ili sabiti prostor-vrijeme. Bielek je također rekao da 12.
augusta, svakih 20 godina, Zemljino gravitacijsko
polje dosiže svoj maksimum i omogućuje sinkronizaciju između Teslinih
zavojnica. Oscilator, za kojeg je Bielek tvrdio da pokreće zavojnice prema
posebnom obrascu, više liči na vojničku poljsku kuhinju nego na bilo šta drugo.
Mnogi vjeruju da je Bielekova priča laž. Ipak, Bielek je tome dao i tehničko
ime: “Generator nulte vremenske reference.“ Oscilatori bi se
sinkronizirali s prilagodljivim faznim kutom i stvorili skalarni tip vala
(Anderson). Nekoliko znanstvenika danas je napalo Bielekovo svjedočenje zbog
toga, jer misle da bi vektorski val bio mnogo efikasniji i vjerojatniji. Bielek
također nije jasan da li se koristila istosmjerna ili izmjenična struja, pulsna
ili rotirajuća, i koje su bile mikrovalne i radarske frekvencije. Drugim
riječima, Bielek nije dao upotrebljive tehničke infromacije.
Rick Anderson možda može
baciti malo svjetla na tu temu. On tvrdi da su 4 RF odašiljača podešena da
proizvedu rotacijsko polje. To polje pulsira u 10% radnom ciklusu. Umjesto 2
zavojnice, on kaže da su na palubu broda postavljene 4 zavojnice i da su ih
pokretala 2 generatora s vrtnjom obrnutom od kazaljki sata. Anderson tvrdi da
Teslina zavojnica ima 1300 metara Ф16 žice. Zbog te ogromne količine,
nitko nije mogao privatno izvesti eksperiment. Žica bi bila preskupa i morala bi
biti namotana na specijalan način. Drugi znanstvenici vjeruju da su Nuklearna
magnetska rezonancija i Philadelphia eksperiment povezani. Nuklearna magnetska
rezonancija također znana i kao Magnetska rezonancija (Magnetic Resonance
Imaging), ili MRI.
Bilješke o
događajima koji su se dogodili za vrijeme eksperimenta s ratnim brodom američke
mornarice u luci u Philadelphii 1943. se čine vrlo sličnim bilješkama o čudnim događajima
koje su iskusile neke osobe u Bermudskom trokutu. Posade brodova i
piloti aviona koji su putovali kroz Bermudski trokut su izvjestili o čudnim
oblacima i magli, kao i o vrtnji njihovih kompasa. Okretanje kompasa ukazuje na
prolazak kroz vrlo jako rotacijsko magnetsko polje. Tri teorije o Bermudskom
trokutu ukazuju na prisutnost vremensko-prostorne zakrivljenosti u Bermudskom
trokutu.
http://www.gravitywarpdrive.com/Bermuda_Triangle_Space-Time_Warps.htm
http://www.gravitywarpdrive.com/
Another
scientist named Alexander S. Fraser believes that everyone is wrong about the
electromagnetic qualities of the experiment. He believes that it was never
done with electromagnetism, but with thermal fields. This thermal field
could have caused the optical mirage effect which several witnesses
reported. Fraser says that Allende had spoken of a “scorch” field, fire,
and optical wavering, all of which are products of a thermal field. As for
the part about the U.S.S. Eldridge disappearing in front of their very eyes,
certain weather conditions have been known in the ocean to cause islands to
disappear as well. These weather conditions were taking place the day of
the experiment.
Another
scientist believes that sonic and ultrasonic waves were used. The sonic
waves could have been used to create an “air blanket” around the ship, which is
consistent with reports. There were many experiments done in the 1940’s
with high power ultrasonic waves, indicating a high probability of the
Philadelphia Experiment being one of them. Strong sonic fields are known
for having bad side effects upon humans, which is also consistent with
reports. The green haze, which was presumably around the ship, was caused
by “exciting the surrounding sea water with powerful ultrasonics resulting in
‘sonoluminescense’ and related phenomena” (Anderson). The ultrasonic field
would have caused the crew to pass out and make the journey from Philadelphia
to Norfolk seem to last only a couple minutes.
(glupost)
Nepotrebno je reći,
tehnikalije Philadelphia eksperimenta su stvar rasprave među znanstvenicima, i
čini se da nitko neće imati neki čvrsti dokaz. Kako kaže Rick Anderson,
„Stručnjak za elektroniku zna da, bez DETALJNE, razumljive TEORIJE o svim
postavkama, nećemo znati kako podesiti napon i struju, snagu, frekvenciju,
oblik vala, širinu pulsa ili radni ciklus. Ako postoji šansa da krug neće
raditi, Murphyev zakon kaže da onda neće.“
DODATNI DETALJI
Nešto o čemu se, izgleda,
svi slažu je da se polje prostiralo možda i 100 metara izvan broda. Sve unutar
tog kruga bilo je nejasnog oblika i jedini vidljiv oblik je bila paluba USS
Eldrigea. Čini se da je polje bilo maglovito zelenkaste boje. Sljedeće oko čega
se svi slažu je da USS Eldrige nije bio ispravan nakon eksperimenta i da je
postao izvor problema. Zadnje u što svi vjeruju je da su svi članovi posade
iskusili onu strašnu stranu eksperimenta. Ali kada netko dublje uroni u tu
temu, nema suglasnosti oko specifičnih detalja.
Neki svjedoci, Allende i
Bielek recimo, tvrde da se sama materija promijenila i da su ljudi mogli
prolaziti kroz fizičke objekte. Nakon što je polje isključeno, neki članovi
posade su pronađeni stopljeni s ogradom, neki s palubom. Neki su pronađeni s
ogradom koja im prolazi kroz tijela. To je bio strašan prizor. Mornari su,
vjeruje se, poludjeli nakon toga. Poslije su u kafiću ispričali sve konobarici
i kompletno ju prestrašili. Prema Allendeu, novine su pisale o tome, ali članak
nije pronađen. Većina mornara je poludjela, samo neki su sačuvali prisebnost,
ali ih je snašlo još gore zlo. Jedan je čovjek večerao sa ženom i djetetom,
tada se ustao od stola, prošao kroz zid, i više ga nisu vidjeli. Dvojica drugih
su na sličan način nestali bez traga. Jedan mornar je nestao u jeku borbe, na zaprepaštenje
svoga protivnika. Sva tri incidenta imaju nekoliko svjedoka.
Najgora posljedica
eksperimenta bila je kada su ljudi postali “zamrznuti“ ili “zaključani“ u ono
što se čini da je međuprostor paralelnih
vremensko-prostornih dimenzija. Zamrznutost znači postati nevidljiv, nemoćan za
kretanje, govor, ili kontakte s drugim ljudima na neko vrijeme. Allende nam je
rekao o tim događajima u svom pismu dr. Jessupu. Posada broda nazvala je ovu
“zamrznutost“ kao “bivanje u paklu“ (The Philadelphia Experiment, str.
42). Uobičajena zamrznutost bi trajala od nekoliko minuta do par sati i
bila je psihički destruktivna, ali nije uzrokovala ludilo. Čovjek bi se
oslobodio “zamrznutosti“ samo ako bi drugi članovi posade položili ruke na
njega i dali mu snage. Nažalost, u jednom slučaju “polaganja ruku,“ dva čovjeka
koji su polagali ruke su planuli i gorjeli su 18 dana (The Philadelphia
Experiment, str. 44). Vatra se nije mogla zaustaviti, unatoč višestrukim
pokušajima da se ugasi plamen. Nepotrebno je reći da je polaganje ruku
napušteno od tada. Poslije su ljudi počeli upadati u “duboko zamrzavanje,“ kada
bi bili zamrznuti od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. Za sve to vrijeme,
pojedinac bi bio potpuno svjestan drugih ljudi, ali nije mogao s njima
komunicirati. Čovjeka su mogli vidjeti samo drugi članovi posade. Dovoljno je
samo 2 dana u “dubokom zamrzavanju“ da čovjek sasvim poludi. Prvo “duboko
zamrzavanje“ je trajalo 6 mjeseci i popravak je koštao 5 miliona dolara –
istraživanje i oprema (The Philadelphia Experiment, str. 43). Čovjek koji
je ostao “zaglavljen“ 6 mjeseci je potpuno poludio. Carlos Allende je napisao: “Uobičajeno
bi zamrznut čovjek poludio, buncao, mrmljao, mahnito trčao, kada bi zamrznutost
trajala dovoljno dugo“ (The Philadelphia Experiment, str. 42). Rick
Anderson je otkrio jedno istraživanje koje tvrdi da je nestanak zamrznutih
ljudi Zeemanov efekt.
“Zeemaniziranje – Zeemanov
efekt je definiran kao dijeljenje atomskih spektralnih linija pod utjecajem
jakog magnetskog polja.”
Nekolicina preostalih mornara
imaju jaki PSI faktor koji se intenzivira strahom od hipnoze. Nažalost, svi su
otpušteni iz mornarice kao mentalno neodgovarajući.
ZAKLJUČAK
Philadelphia eksperiment je
postao saga o neobičnim pojavama i čudnim podudarnostima. Treba naglasiti da Allende
čvrsto vjeruje da je američka mornarica bila potpuno nesvjesna posljedica Philadelphia
eksperimenta na posadu USS Eldridgea. Allende također navodi: “Vjerujem da će
budući eksperimenti prirodno omogućiti kontrolirani transport velike nosivosti
ultra-velike brzine, trenutno, do
željene destinacije.“ Potpuno izvješće o eksperimentu je predočeno kongresu, i
članovi kongresa su bili ogorčeni, i trenutno su ukinuli projekt. Ipak, Montauk
projekt se nastavio, odnosno Phoenix projekt, a vodio ga je dr. John Von
Neumann, koji je također vodio i Philadelphia eksperiment. Montauk projekt je
bio usmjeren prvenstveno na to, kako um reagira na međudimenzionalna putovanja.
To se događalo na Brookhaven nacionalnom laboratoriju. John Von Neumann je
pokušao povezati kompjutor s umom, a uspjeh je bio spektakularan. Upotrebom te
kompjutorsko-ljudske veze, John Von Neumann je mogao djelovati na tuđi um i,
moguće otvoriti prolaz (vortex) natrag u 1943. u Philadelphia eksperiment. Čak
je tvrdio da um može stvoriti materiju u bilo kojoj točki u vremenu. Također je
tvrdio da je poslao čovjeka s imenom Preston B. Nichols kroz dvije vremenske
linije, a to je potvrdio i Duncan Cameron 1985. (Montauk). Cameron je bio
uvježban u NSA (National Security Agency), pa je njegovo svjedočenje
prihvatljivo. Mnogi vjeruju da se Montauk projekt nastavio do danas, iako su
mnoge informacije o tome samo glasine.
Philadelphia eksperiment je
važan dio američke povijesti, jer to pokazuje što je vlada spremna učiniti da
stekne prednost u ratu.