(Deo teksta iz knjige "Kraj sveta" Sergeja Ivanova, iz Beograda.
Prenošenje dela teksta iz ove knjige nipošto ne znači da se slažem sa celom knjigom,
već samo sa ovim delom teksta koji je tačan i prema mom iskustvu i saznanjima.
Takođe i sam autor je dokazao da je imao iskustva o kojima govori, jer ni sam nije odoleo uticajima o kojima ovde piše.
O uticajima stranih sila na ljude videti u radovima William J. Baldwin-a kao i u ovoj studiji.)
Opsednutost je pojava kada demonski duh preuzme komandu nad čovekovim telom, što znači da kada nešto govori ili čini to ne čini čovek, već demon. Kao sto je čovekov duh "privezan" za čovekovo telo, isto tako na njegovo telo "privezao" se i demon. I, pošto je demon jači telom upravlja" on," mada čovek ima osećaj da on sam njime upravlja. Opsednuti čovek uopšte nije svestan da nije gospodar svojih reči i telesnih pokreta, mada zna da "neko nekako utiče na njega". Da neko drugi stalno govori umesto njega i komanduje njegovim postupcima, to njemu ne pada na pamet.
Jer, ako neko govori umesto njega pomislio bi on kada bi uopšte nešto mislio, taj govori baš ono što je on sam hteo da kaže. A ako govori isto, zašto bi govorio umesto njega? Stvar je, međutim, u tome što taj drugi ne govori baš isto.
Kako demon postiže toliku tajnost?
Tako što se ponaša u skladu sa čovekovim osobinama. Obzirom da on u svakom momentu zna šta čovek misli, želi i oseća on se sa neznatnim izmenama ponaša slično onako kako bi se ponašao i čovek da je slobodan. Kada bi neko pokušao da čoveku to objasni, pokazalo bi se da on ne želi da sluša "takve gluposti" – jer bi umesto njega nastupao demon. Kad demon ne bi bio gospodar čovekovog tela, on ne bi mogao da govori, tj. da laže i čini razna druga zla. Kada bi čovek imao vlast nad svojim telom i kad bi mogao da govori, on bi demona mogao i da "izda", a to se ne događa nikad.
Obzirom da se opsednutost odnosi samo na telo, čovekov duh je slobodan. Čovek je stvorenje sa slobodnom voljom, ona čini suštinski deo njegove ličnosti, jer bez nje on ne bi mogao da izvrši svoj osnovni zadatak, koji mu je od Boga rođenjem dat, a to je da se slobodno opredeli kako će živeti.
* Nećeš li biti mio, kad dobro činiš? A kad ne činiš dobro, greh je na vratima. A volja je njegova pod tvojom vlašču, i ti si mu stariji (Prva Mojsijeva 4.7)
Iz ovog "Biblijskog citata se vidi da demon (greh) opseda čoveka tek kada on svesno greši, kao i da je čovekova volja iznad demonove. Međutim čovekova volja je iznad demonove samo teoretski, jer je on, ne interesujući se za istinu, ne koristi na svoje stvarno dobro, što znači da je zloupotrebljava, a tada su demonu odrešene ruke da sa njim čini maltene što hoće. Kada se čovek ne interesuje za istinu, to znači da ga sopstveni život ne zanima mnogo, i zato se demonu dopušta da njegov život uzme u svoje ruke. Inače, demon je stvorenje bez slobodne volje. Da nije tako, ne bi ga bilo moguće isterati iz opsednutog čoveka.
Činjenica da demon nema slobodnu volju, govori da on mora činiti ono što je čovekova volja, s tim što je volja jednog čoveka vrlo rastegljiv pojam, može da se izrazi na bezbroj različitih načina, što znači da demon može uvek da bira šta će u konkretnoj situaciji da učini. Kad čovek ne bi mogao da učini onako kako sam odluči, to bi značilo da on nema slobodnu volju, a on je ima. Činjenica da demon svoje ciljeve postiže lukavošću, a ne silom, govori da on ne može da čini šta hoće, tj. da zavisi od čovekove volje. To znači da kada bi čovek hteo da učini nešto određeno, demon ne bi mogao da čini suprotno, morao bi da učini baš to. To jest, kada bi čovek čvrsto želeo da čini samo dobro, demon bi morao da čini samo dobro. Međutim, kad bi zaista toliko pazio šta radi, čovek pod vlast demona nikad ne bi ni stigao. Dakle, demon može da čini i ono što čovek ne bi učinio (rekao), ukoliko je to u okviru čovekove volje, i upravo zbog toga što je to u okviru njegove volje, čovek ne reaguje.
Demon može i da "proba mozak" čoveku, tj. da čini i ono što čovek uopšte ne bi učinio (rekao), to je i suština demonskog "posla", pa ako čovek na to ne reaguje, onda je to isto kao da je to bila njegova volja.
Zašto se demon ponaša u skladu sa čovekovim osobinama? Zato da bi čovek verovao da to govori (čini) on sam, te da ne bi reagovao na ono što učini (ili kaže) demon. Jer, kada čovek nimalo ne sumnja da su to njegove reči, onda on stoji iza njih ili, u najmanju ruku, ne reaguje na njih, često i kada vidi da te reči (postupci) nisu na mestu. Jer, kako ne bi branio "svoje sopstvene reči i postupke"?! U stvari, te reči i postupke "brani" demon jer opsednuti čovek ne može da govori! I to tako ide sve dok čovek ne reaguje. Pošto čovek vidi da mu se neko "meša u život", time što ne reaguje, on se saglašava sa svim onim što demon učini u njegovo ime. Zato na opsednutom čoveku leži krivica za sva zla koja počini demon.
Pošto demon zna svaku čovekovu misao, a koristeći se njegovim neznanjem - da neko u svojoj vlasti ima njegovo telo - on ga uvek lukavo ometa da sazna ili učini ono što bi ga vodilo u pravcu njegovog spasenja, što, samo po sebi, govori da bi čovek mogao da se spase jedino MISLEĆI što, međutim, gotovo niko ne čini dovoljno. Tako demonu ostaje samo da sa čovekom lukavo manipuliše - da bi ga potpuno imao u rukama. Praktično, demon je čovekov apsolutni gospodar. Da čoveku neko kaže šta demon s njim čini, on se sa tim ne bi složio, odnosno, demon bi se u njegovo ime, kao kakav advokat, oko toga prepirao do besvesti, a da razgovor ne bi stigao nigde. Jedini lek je isterivanje demona. Kada bi se razgovorom moglo pomoći opsednutom čoveku da se oslobodi demonske manipulacije, isterivanje demona ne bi ni postojalo.
Kako demon manipuliše čovekom? Tako što uz ono što bi učinio (rekao) čovek, dodaje i ponešto svoje. A da se čoveku kojim slučajem ne bi otvorile oči, demon dodaje samo po malo svoga, recimo, 5% od onog što bi čovek učinio (rekao), mada upravo to malo čoveka dovodi do propasti. Tako čovek ostaje "glavni", a demon "samo" njegov "pomagač".
Dodajući stalno po malo svoga, demon navodi čoveka da se odluči za ono što on (demon) želi. Ako bi se jednog dana desilo da neko demona istera iz opsednutog čoveka, taj gotovo da ne bi imao šta da kaže, jer je demon govorio, recimo, 80% ono što bi rekao čovek, 15% ono što on ne bi rekao, ali mu je odgovaralo, i 5%ono što čovek nije ni razumeo šta znači (i čemu vodi). Pošto demon i čovek imaju sasvim različita "polja interesovanja", čovek ni ne sanja šta demon sve postiže kada govori ono što čovek ne razume.
Sada zamislite čoveka koji ne pazi stoprocentno na ono što govori, i na ono što mu drugi govore, a takvih je 99%, i shvatićete da demon sa njim može da učini bilo šta. A to praktično znači da opsednuti čovek i nije čovek već demon, jer on, korak po korak, čini praktično sve što demon želi. Da nije tako, nijedan rat ne bi bio moguć. Pomažući mu neprekidno pomalo, demon čoveka vodi u pravcu koji odgovara samo njemu (demonu), mada izgleda kao da odgovara i čoveku. Tako ljudi stižu dotle da se "sami opredeljuju" da postanu političari, vojna lica, sveštenici, lekari itd, posle čega demonu služe stručno.
Tako su izrasli mnogi veliki naučnici, biznismeni, političari, generali... tj. tako su demoni u svoje ruke uzeli kompletnu nauku, obrazovni sistem, politiku, ekonomiju i sve ostale oblasti čovekovog života. Posredstvom nauke, škole, politike itd. demoni ljude zatim iskušavaju na sve moguće načine, tj. tako Bog postiže svrhu zbog koje je stvorio ovaj svet. Jer razne naučne teorije predstavljaju iskušenja, tj. pokušaje prevare, a ne istinu. Tzv. demokratija predstavlja iskušenje, ne istinu, poziv u oslobodilački rat predstavlja iskušenje, ne istinu. Pa, ko ne shvati na vreme, shvatiće kada mu od života ostane samo sećanje na život!
Da su demoni apsolutni gospodari ljudi koje su opseli video sam i po strahu koji se ponekad pojavljivao na licima nekih mojih prijatelja i rođaka. Naime, ja sam se veoma interesovao za isterivanje demona, i u tom znanju sam brzo napredovao. Dakle taj strah je bio strah demona, a ne tih ljudi, što jasno pokazuje da oni potpuno nesmetano žive životom svojih ljudi. Zbog toga opsednuti ljudi praktično i nisu ljudi. Pošto porodica i prijatelji opsednutih ljudi u njih najčešće imaju poverenja, tj. ako nemaju u jednog od njih imaju u drugog, demoni uspevaju da na promašaj života navedu gotovo sve ljude sveta. Ljudi o ovim demonskim aktivnostima ne znaju gotovo ništa, odnosno, to što znaju ne predstavlja ništa. Jer opsednuti ljudi su najveća opasnost za ljude, oni predstavljaju smrt ovog sveta, oni su jedine prave ubice ljudi, a postoje, potpuno neprimećeni u bar 50% domaćinstava širom sveta
Zašto je Isus Hrist, pre dve hiljade godina, isterivao demone iz ljudi? Da li zato da bi spasao te ljude? Ne, nego da bi ljudima pokazao gde se krije njihov pravi neprijatelj. Jer, kada vide da je demon isteran iz čoveka, zar oni ne bi trebalo da se zapitaju: Ko je taj koji je izašao, otkud on u čoveku, šta je u njemu "radio" i zašto je krio svoje prisustvo?
Zašto je Bog dopustio da demoni zaposednu tako veliki procenat ljudi? Zato što je ovaj svet stvoren radi iskušavanja ljudi, a ne radi uživanja u životu. Kako bi inače demoni mogli da iskušavaju ljude, ako, skriveni, ne bi mogli da žive među njima! To što ljudi o tome ne znaju ništa, to je samo njihova stvar, jer bi mogli da znaju.
Proučavajući pojavu opsednutosti saznao sam da demon, kad je u pitanju bračni par, može da bude samo u jednom od supružnika. To je zato što je demonima dopušteno samo da iskušavaju ljude (a bračni život je idealna prilika za to), a ne da ih obavezno upropaste. Zbog toga je slobodnom supružniku ostavljena mogućnost da svog bračnog druga oslobodi od demona. Naime, svaki čovek koji ima jaku veru, može isterati demona iz drugog čoveka. Slobodnom supružniku ostavljena je i "mogućnost" da demona zavoli, i da prihvatajući ono što mu on lukavo natura upropasti sebe i svoju decu. Prihvatajući demonovo "mišljenje", ukućani opsednutog i ne slute da često prihvataju podmuklu, plansku dezinformaciju. Jer, ako demon ne bi mogao da na sve moguće načine da iskušava svoje bližnje, šta bi on onda uopšte tražio u društvu ljudi?
Takođe treba razumeti da se takav spoj dvoje ljudi ne dešava slučajno, odnosno, da demon za "svog" bračnog druga obavezno odabira osobu koja nije opsednuta. A to znači da se u okviru jedne porodice dešavaju daleko ozbiljnije stvari od porodičnih, i da bi oni koji nisu opsednuti trebalo itekako da se paze svojih bračnih drugova.
Da li to znači da ne treba imati porodicu, ili da ne treba voleti članove svoje porodice? Ne, nego naprotiv treba ih voleti i činiti im dobro. A koje je dobro veće od njihovog oslobođenja od demona? Ali se onoga što naši bližnji čine ili govore, treba i paziti, pogotovu ako se tome protivi naša savest.
Zar bračni drugovi nisu dužni, ili zar ne bi trebalo da se brinu jedan o drugome i o svojoj deci, što znači da bi najviše trebalo da brinu o njihovim životima? Ali, ako biste nekome spomenuli da treba da pazi da li se u njegovom bračnom drugu ili detetu nalazi demon, videli biste da bi on tražio sve moguće izgovore da izbegne čak i razgovor o tome.
"Ja ne mogu da znam da li u mom mužu (ženi, bratu, detetu, itd.) ima demon, niti mu mogu pomoći - bio bi gotovo sigurno odgovor. U svim slučajevima kada sam ukućanima nekog svog prijatelja rekao da je on opsednut demonom i da bi mu trebalo pomoći, niko nije hteo ni da razgovara o tome, a kamoli da mu pomogne.
Kada bi čovek koji nije opsednut "vratio film" i prisetio se kako su izgledali njegovi prvi dani sa osobom sa kojom je kasnije stupio u brak, shvatio bi da je ta druga osoba imala inicijativu prilikom njihovog upoznavanja i zbližavanja. Kakve su, dakle, namere te osobe, koju čovek naziva svojom ženom (ili žena svojim mužem)? Čoveku kojim upravlja demon svakako se dopala žena koju je, zatim, oženio, ali demon, koji je "najzaslužniji" za sklapanje njihovog braka, sa tom ženom ima sasvim druge planove.
U Bibliji, takvo delovanje demona naziva se "iskušavanje", ali u praksi ono predstavlja pokušaj ubistva, odnosno, ubistvo, za koje je, međutim, najviše kriv sam ubijeni. Opsednuti čovek, koji je praktično sigurni putnik u pakao, u svojoj ženi najčešće vidi samo osobu koju voli. Demon, međutim, u toj istoj ženi vidi samo osobu koja ima šanse da se spase pakla, ali i koja svom mužu može da pomogne, da se takođe spase. Zašto bi im on to, dakle, dozvolio, ako mu je Bog već dopustio da na mnogo načina pokuša da ih "nagovori" na promašaj života? Utoliko pre što oni njegovo "nagovaranje" prihvataju vrlo rado!
Ali nije tako samo u braku. Demoni uvek traže društvo čistih ljudi da bi mogli da ih iskušavaju. Tako oni biraju svoje prijatelje, a tako se radi i svuda po preduzećima. Šefovi i direktori opsednuti demonima često zapošljavaju one koji nemaju demone, dok kod "slobodnih" direktora uspevaju da se zaposle oni koji imaju demone! Mnogi vladari su pali kada su ih iznenada izdali njihovi "najverniji saradnici"! Vi možete da mislite da je to nemoguće, ali se to nevidljivo dešava svuda u svetu. Čist čovek ne zna da je onaj drugi opsednut, dok s druge strane, opsednuti čovek ne zna da on nije taj koji je odabrao s kim će da napravi prijateljstvo ili poslovni odnos. Naravno, to je demonima dopustio Bog, koji istovremeno štiti i pomaže svakog čoveka koji živi ispravno.
Zatim sam saznao da ako je čovek opsednut, demon ima pravo da opsedne i njegovo dete, i to samo ono koje po svom karakteru liči na opsednutog roditelja. To je demonu dopušteno zato što bi to dete ionako vaspitavao on. Tako sam u nekoliko slučajeva video da demon upravlja najstarijim članom porodice, njegovim detetom, i najzad, njegovim unukom.
Dobro, možda ćete reci, čovek je sam kriv što ga je demon zarobio, ali šta su kriva njegova deca, njegovi unuci i praunuci, koje isti demon "uzima pod svoje" od njihovog rođenja? Zašto je Bog dopustio da ta deca budu zarobljena ceo svoj život? I odgovor bi bio: zar je Bog kriv za to? Zar to nije posledica onog što je učinio čovek koji je sa demonom "napravio sporazum"? Zar Bog kroz svoju drugu zapovest nije ljude opomenuo: da se sveti do trećeg i četvrtog kolena onima koji ga mrze? Zar čovek nije trebalo da, kada već čini nešto rđavo, pre toga proveri kakve to sve posledice može imati po njega. Da je on to učinio bilo šta drugo što bi moglo naškoditi njegovom potomstvu, zar bi Bog bio kriv za posledice koje bi kasnije zadesile njegovu decu? I zar onaj roditelj koji nije opsednut ne može da svoje dete oslobodi demona? Može, ali se za dobro svog deteta, očigledno, ne interesuje dovoljno, tako da čak ni ne zna da neko njegovo dete svakodnevno gadno zloupotrebljava. Šta vredi sve ostalo što čovek čini za svoje dete, ako je njegov život dao u ruke đavolu?
* Izbavljaj pohvatane na smrt, i koje hoće da pogube, nemoj se ustegnuti od njih. Ako li rečeš: gle, nismo znali za to; neće li razumeti onaj koji ispituje srca, i koji čuva dušu tvoju, neće li doznati i platiti svakome po delima njegovim? (Propovednik 24.11,12)
Pošto demon u jednom domu pod svojom komandom drži najčešće dve-tri osobe, on može kroz jednu od njih da, recimo, viče na drugu, da je vređa i provocira, a zatim, u trenu, du pređe u tu drugu osobu, i da kroz nju "odgovori" prvoj na isti način. Tako se dešavaju slučajevi poznati iz dnevne štampe: "Otac ubio sina", ili: "Sin ubio oca", i slični. Ova demonska "mahinacija" odavno je predskazana kao jedno od obeležja poslednjeg vremena. Sami demoni "objašnjavaju" ovakve pojave time da su ljudi "poludeli" a ljudi ta "objašnjenja" prihvataju.
Da bi bilo jasnije ko su stvorenja koju se predstavljaju kao, recimo, naš brat (ili majka, prijatelj...), trebalo bi da se podsetimo da se ta ista stvorenja već vekovima pojavljuju u obličjima vampira, vukodlaka, zmajeva, "vanzemaljaca", virusa itd, i da svako od njih na duši ima na hiljade ljudskih života. Jer demon nije samo neko ko laže, vara ili krade on je prvenstveno ljudski ubica, Sve najgroznije nesreće koje su se ljudima desile, koje se dešavaju, i koje će se desiti do kraja sveta, dela su tih istih stvorenja, koja sada glume naše roditelje, braću, prijatelje, itd. Od oko stotinak porodica u Beogradu, koje lično poznajem, ne znam nijednu u kojoj nema demona.
Opsednuti ljudi ne moraju nipošto biti rđavi, mereno ljudskim merilima, jer ono što demon postiže ni ne zavisi mnogo od vrste karaktera opsednutog čoveka. Lično sam se uverio da demoni postoje u veoma dobrodušnim ljudima. Doživeo sam da mi neki od tih ljudi, kao prijatelju, čine razne, veće ili manje usluge, ali isto tako i da vidim iskeženu zver na njihovim licima kada sam ih raskrinkao.
Tek kad sam uspeo da neke od njih izazovem, i kad sam dotle normalne i tihe ljude video kako besne i riču kao divlje životinje, shvatio sam da ja ni pre toga nisam imao posla sa tim ljudima, nego sa demonima koji su ih vešto oponašali.
Nisam se malo iznenadio kada sam utvrdio da sam, misleći da kontaktiram sa nekim svojim rođacima i prijateljima, takoreći celog svog života imao posla sa demonima. Iako sam svašta pokušavao, ni u jednom slučaju i ni na koji način nisam mogao dopreti do opsednutog čoveka, uvek je odgovarao samo demon. Tako sam i shvatio da opsednuti čovek ne može da govori, niti može da za sebe učini bilo šta zaista dobro.
Pošto će neko verovatno pitati kako ja mogu biti siguran da su u tim ljudima demoni, odgovoriću jednostavno: svi ljudi u kojima sam prepoznao demone, priznali su to bez trunke otpora čim sam krenuo da stvar isteram na čistinu. Odnosno, to su priznali demoni. U početku sam bio potpuno iznenađen njihovim priznanjem, ali sam kasnije, pošto su se priznanja dešavala redovno, shvatio da su oni to učinili pod Božjom prinudom. Takođe, da ih je Bog naterao da učine ono po čemu sam ih ja prepoznao. Time što je demona primorao da oda svoje prisustvo, Bog je zainteresovanom čoveku omogućio sledeći korak: isterivanje demona iz opsednutog. Bog čoveku pomaže uvek kada on, trudeći se da živi ispravno, nešto ne može da učini sam. Svaki čovek koji zaista veruje u Boga, može naterati demona da prizna svoje prisustvo, i može ga i isterati iz opsednutog čoveka, naravno, uz određen trud.
*Tertulijan, u svojoj Apologetici, upućenoj prvim magistratima rimskog carstva, kaže: "Izvedite pred vaše sudove bilo kog čoveka opsednutog demonima i neka prvi hrišćanin koji naiđe zapovedi duhu; on će s potpunom uverljivošću priznati da je demon, kao što se nekada lažno predstavljao za božanstvo. A ako đavoli ne poslušaju, dodaje Tertulijan, neka hrišćanin plati životom svoju mlakost".
Šta je glavni "posao" demona danas? Prvenstveno, da ljude na sve moguće načine održe u neznanju da je ovo kraj sveta i da uskoro treba da počne veliki rat - da bi ga oni dočekali nespremni! Takođe, da ih provociraju i uznemiravaju, da bi oni, tako "pripremljeni", lakše digli ruke od svog života kada ih uskoro budu snašle nevolje koje će sa sobom doneti taj rat. Demoni znaju zašto među ljudima stvaraju mržnju, neslogu i neprijateljstva, ljudi ni ne sanjaju da ih neko zavađa po tačno određenom planu, a kamoli zbog čega.
Radi stvaranja nervoze, netrpeljivosti i neprijateljstva, demoni koji se nalaze u ljudima uznemiravaju svoje ukućane, komšije i ljude sa kojima se sreću na ulicama, u prodavnicama, gradskom prevozu itd, često izdirući se na njih i vređajući ih bez realnog povoda. Oni ljudima planski zagorčavaju život, jer znaju da nervozni, besni ili apatični ljudi imaju veće šanse da nastradaju u ratu. Tako se može bolje shvatiti kolika opasnost čoveku preti od njegovih najbližih, ako su oni opsednuti demonima. Obzirom da je opsednuti čovek već otpisan, meta demona su članovi njegove porodice, njegovi prijatelji i ostali sa kojima on dolazi u kontakt, koji ni ne sluteći sa kim zaista imaju posla. Često prihvataju ono na čemu insistira demon. Primera radi, ako je u pitanju kakva nesreća koja se prikrada, demon će kategorično tvrditi da se neće desiti ništa lose, da treba imati "pozitivne misli", a ne govoriti o lošim stvarima, i tako u patnje i smrt odvesti i opsednutog čoveka, i njegove ukućane. Ili će tvrditi da, ako se tako nešto desi, neće moći da se spase niko, tj. uvek će ljude odgovarati da ne preduzimaju ništa da bi nesreću predupredili! Kada demon želi da na nešto nagovori članove "svoje" porodice, a oni se tome protive, on nastupa ili agresivno, ili je uporan, tako da oni najčešće popuštaju i prihvataju ono na čemu on insistira.
*Ne mislite da sam došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir nego mač. Jer sam došao da rastavim čoveka od njegovog oca i kćer od njezine majke i snahu od njezine svekrve, i neprijatelji čovekovi su njegovi domaći. (po Mateju 10,34-36)
Šta je ovde rečeno? Da oni koji čine dobro treba da se odvoje od onih koji uporno služe đavolu; da porodica nije ono što mi verujemo da jeste, već dobra prilika za demone da iskušavaju ljude, tj. da porodica, kao i sve drugo na zemlji, služi da bi se razdvojilo "žito od kukolja", a ne radi mirnog i srećnog života. Jer, kako bi čovek mogao živeti srećno i mirno - tamo gde žive demoni?! Objektivno, čovekovi domaći, ukoliko su opsednuti, najveći su njegovi neprijatelji, obzirom da on u njih ima najveće poverenje.
* Zaista vam kažem da nema nijednoga koji je radi carstva Božijeg ostavio kuću ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili decu, a da ne primi mnogo više u ovo vreme i večni život u svetu koji će doći. (po Luki 18.29,30)
Naravno, to ne znači da čovek treba da ostavi svoju ženu ili decu, već samo da niko nije vredan njegovog večnog života. Jer, šta zaista čini žena koja kaže: "Meni su moj muž i deca najvažniji i neću se od njih odvajati, makar poginula!" - kada se zna da je čistoj osobi, radi iskušavanja, kao bračni drug, gotovo obavezno "podmetnuta" osoba u kojoj se nalazi demon, koji, zatim, na sve moguće načine pokušava da upropasti celu porodicu?
Šta čeka onog ko svom bračnom drugu (detetu, roditelju) veruje više nego Bogu, može se lako shvatiti kad se zna da demon, u pogledu najvažnijih stvari, obavezno laže, najpre svog čoveka. A ako laže i gura u propast njega, šta će tek činiti njegovoj ženi i deci? Time što prihvataju nešto samo zato što na tome insistira neko njihov, ljudi nesvesno postaju ne samo samoubice, već i saučesnici u ubistvu svojih ukućana, najpre svoje dece.
Konačno, posao demona je i da ubijaju ljude, jer ko bi ih drugi poubijao? Ljudi nisu dovoljno ludi da učine tako nešto. Bez demona, ljudima bi, da bi se svi međusobno poubijali, bilo potrebno možda milion godina, a sada će to biti obavljeno za samo tri meseca!
Kako prepoznati čoveka opsednutog demonom? Za to je potrebno iskustvo, ali, kada neko "priča gluposti", ne razgovara nego se prepire, kada je nepotrebno agresivan, to bi mogli biti "znaci raspoznavanja" demona. I još nešto: nijedan normalan čovek neće se rugati onom što ide u prilog njegovom sopstvenom dobrom životu i spasenju, a opsednuti to čine gotovo obavezno. Oni u kojima se nalaze demoni, mogu se prepoznati i po tome što vole da komanduju, jer je to način na koji se drugi čovek može lakše navesti na greh.
Danas često čujemo rečenicu: "Hoćemo pomene, pa ma šta se desilo sa nama. Bolje i da svi izginemo, nego da i dalje ovako živimo". Naravno, ovako ne može govoriti normalan čovek. To besne demoni, jer znaju da im vreme ističe, navodeći najpre svoje ukućane, a zatim i ostale ljude, da sami sebe osude na smrt. A ljudi, ne razmišljajući mnogo, prihvataju i ponavljaju ovu demonsku parolu, koja je već hiljadama puta uspela da izazove potoke ljudske krvi i velika uništavanja materijalnih dobara. Jer, ako je bolje da svi izginu, ljudi bi trebalo da znaju da će se njihova "želja" uskoro gotovo u potpunosti ostvariti, a tada ce malobrojni preživeli videti da li je to zaista bilo bolje. Demoni znaju da je za bilo kakvu glupost, da bi je ljudi prihvatili, potrebno samo da je oni propagiraju dovoljno dugo.
Kada žele da ljudi u nešto poveruju, demoni ponekad nastupaju agresivno, a ponekad ne, ali se uvek trude da izgleda kao da veruju u ono što govore. Oni ubedljivo galame: "Ja ne verujem da Bog postoji, jer nauka to nije dokazala". Ili: "Ako Bog postoji zašto je dozvolio da postoji toliko zla na svetu?"
Demoni više vole stručnjake (inženjere, lekare, sveštenike itd.), nego obične ljude, jer kroz stručnjake mogu lakše i više da čine zlo. Jer ljudi, što se stručnih stvari tiče, daleko lakše poklanjaju svoje poverenje nekome ko ima diplomu, nego onome ko je nema, makar ovaj drugi znao i deset puta više od prvoga.
Opsednutost je naročito opasna u svetu politike, jer su opsednuti političari glavni izazivači, najpre, zategnutih odnosa između država, a zatim, i ratova. Danas u svetu ima, očigledno, mnogo više opsednutih državnika, diplomata i generala, nego "čistih". Šta to znači kada je više od 90% političara i komandujućeg vojnog kadra u jednoj državi opsednuto demonima (a tako je u svakoj državi), nije prijatno pomisliti, ali je dobro znati. Gledajući iz tog, istinitog ugla, dezerter je prvenstveno pametan čovek. Jer, treba se podsetiti da je upravo đavo podelio ljude na narode, da bi ih zatim mogao nahuškati jedne na druge. Zar čovek ne bi trebalo da sluša svoju savest, više nego nekog političara ili generala? Jer preko savesti govori Bog, a preko generala ko zna ko.
Za stalne "uspehe" demonskog sveta od najvećeg je značaja tajnost njihove akcije, tj. ljudsko neznanje. Jer demoni su tvorci svih nauka, svih religija, oni su izazivači svih bolesti, oni su izazvali i sve ratove u istoriji i sada su sve pripremili da bi gotovo čitavo čovečanstvo nastradalo u najvećim patnjama, ali se to ne zna. Oni koji nisu opsednuti ne znaju gotovo ništa o demonima; oni koji su opsednuti, ne mogu da govore.
Pošto se na osnovu raznih pokazatelja može verovati da je oko 15-20% ljudi u svetu opsednuto demonima, ali i da je njih procentualno najviše na značajnim položajima u društvu, onda je sasvim shvatljivo odakle potiču tzv. nauke, podeljenosti među ljudima (nacionalne, političke, verske, itd.), ratovi i druga zla. Danas, kada na televiziji gledamo i slušamo razne političare nama se čini da su te osobe ljudi. Ali one to nisu, to su prokleta stvorenja iz pakla koja su zaposela tela tih ljudi. Nabrojani političari ne mogu da govore, niti da čine bilo šta, umesto njih to čine demoni, koji sebe nazivaju njihovim imenima. Ti "političari" su svakako krivi što su demoni preuzeli komandu nad njima, ali za nas nije bitna njihova krivica već činjenica da se oni koji kroz njih govore upravo pripremaju da ubiju šest milijardi ljudi! Po njihovom ponašanju vidi se da oni ni ne kriju mnogo da nisu ljudi.
Zašto? Zato što oni znaju da će moći da izazovu atomski rat i neviđenu ekološku kataklizmu. Ljudi to ne znaju.
Iako je svaki demon ličnost za sebe i ima sopstvene doživljaje kroz čoveka koga je opseo, on je "telepatski" povezan sa "bazom", Sotonom čija naređenja izvršava, i ostalim demonima sa kojima sačinjava jedno "telo". Ljudi su među sobom podeljeni, jer svako ima svoj sopstveni plan i cilj, ne znajući za Boga. Kad bi svi ljudi znali za Boga, oni bi bili složni obzirom da imaju zajedničkog neprijatelja. Demoni nemaju slobodu odlučivanja, ali su zato savršeno složni u svom delovanju protiv ljudskog sveta; kod njih nema nikakvog razmimoilaženja u tom pogledu, jer je to jedino što oni mogu da čine. Ljudi nipošto nisu složni, jer ih upravo demoni međusobno zavađaju i dele.
Demon zna kako da sačuva svog čoveka za sebe. Ipak, dešavaju se slučajevi egzorcizma, isterivanja demona iz ljudi. Ali to većinom nisu opasni slučajevi, već oni kod kojih je opsednutost očigledna i izgleda kao kakva cirkuska predstava: čovek, recimo, vrišti, besni, levitira, govori stranim glasom i starim jezicima (koje čovek nije učio), bljuje nekakvu zelenu tečnost iz usta, i slično. To su slučajevi koji bi trebalo da nas prevare, da poverujemo da opsednutost izgleda samo tako! Zaista opasni slučajevi opsednutosti su oni kod kojih se ne primećuje ništa neobično, kakav je slučaj sa stotinama miliona običnih ljudi širom sveta. Nešto opasniji slučajevi su kada je opsednuti čovek, recimo, lekar, profesor, inženjer, političar, sveštenik, naučnik... a još je opasnije ako je on predsednik države, jer je svaki od opsednutih državnih lidera kada izbije rat, zadužen da u smrt otera najpre svoj narod! A ako kažete da se sloboda mora braniti, onda odgovorite: Za čiju slobodu će sada poginuti šest milijardi ljudi?!
Gotovo nikada niko nije predložio da se demon istera iz nekog od takvih ljudi, iako su oni najveća opasnost za čovečanstvo. Niti bilo gde u svetu postoji institucija koja se organizovano, odlučno i efikasno bori za utvrđivanje opsednutost kod ljudi i isterivanje demona iz njih. Jer su sve institucije u rukama demona.
(Odlomak iz knjige "Kraj sveta")
Kratak komentar
U Kosmosu postoje dva tipa različitih civilizacija, koje se nalaze u stalnom sukobu milionima godina. Jedno su humanoidne civilizacije, sa dvopolnim bicima na različitim stupnjevima duhovnog i tehnološkog razvoja, sa poreklom iz sazvežđa Lire, a drugo su Reptiloidne civilizacije sa jednopolnim bićima takođe na različitim stupnjevima tehnološkog razvoja, sa poreklom iz sazvežđa Drakonis. Oba tipa civilizacija imaju dijametralne kriterijume u pogledu moralno etičkih vrednosti, tako da kompromis nije moguć. Reptili nastanjuju fizički plan i donji astral, dok humanoidi nastanjuju fizički plan, donji i viši astral, tako da su sa znanjem i tehnologijom superiorni u odnosu na Reptile. Međutim, humanoidi iz višeg astrala često se drže po strani i bave se aktivnostima višeg reda, tako da sudbinu opstanka dele humanoidi i Reptili iz nižih dimenzija postojanja.
Mi ljudi sa planete Zemlje, stvoreni smo relativno skoro i nastanjeni na ovoj planeti posle velikog sukoba između prethodne humanoidne i Reptiloidne civilizacije. Pobedili su humanoidi, a Reptili se povukli u podzemne baze ili otišli na druge planete. Demoni o kojima je reč u stvari su ti Reptili iz donjeg astrala, koji mogu da zaposedaju tela humanoida u fizičkom planu, i da ih koriste kao generatore astralne energije ili kao hranu - krv, limfa i žlezde. Voljom humanoida iz višeg astrala nije im dopušteno da fizički ugrožavaju opstanak ljudi, već samo putem uticaja na misli i ponašanje koje iz toga proističe, a koje oni koriste za sebe. Borba za opstanak nas ljudi je u stvari borba za pozitivne misli, iz kojih proističe harmonija i ljubav.